Nikšićanin vraća vjeru u trebinjski rukomet

Praznične dane iskoristili smo da porazgovaramo sa tridesetrogodišnjakom koji je ostavio veliki rukometni trag u komšijskom Trebinju, sve dok ga težak prelom nadlaktice i povreda humerusa nijesu udaljili sa terena, ali samo kao igrača, jer se Dragiša na teren potom vratio kao trener, čini se jednako uspješno kao i igrač jer je njegov tim jesenji prvak Prve lige Republike Srpske. Ipak, kako priznaje, trenerska uloga je mnogo teža.

„Kao igrač radiš za sebe, daješ maksimum na treninzima i mečevima. Biti trener je mnogo teže.  Vodiš brigu o svim igračima. Svima moraš biti i pedagog i roditelj i prijatelj i drug i mentor“, kaže Dragiša i dodaje da mu trenutno trenerski posao olakšava sjajna atmosfera u timu jer je klub na dobrom putu da se plasira u najveći rang takmičenja  iz kojeg  su ispali prije tri sezone.

Ispadanje iz lige najjačih klubova BiH poklopilo se sa teškom povredom, i baš tada je krenula njegova trenerska misija. Rezultati govore sve, publika je počela da vjeruje u ekipu koja je, kako kaže, spoj mladosti i iskustva.

„U Trebinju je dominantna košarka. Ali su posljednja dva derbija, koja smo riješili u svoju korist, pokazala da se narod vraća u salu i počinje ponovo da vjeruje u rukomet. Mi smo sad na dobrom putu i sa par pojačanja vjerujem da možemo do elite“, uvjeren je Dragiša.

Iako je toliko godina vezan za Trebinje, ipak je često i u Nikšiću, priznaje. To nam je bio povod da ga pitamo za kraj razgovora kakve utiske ima o gradu nakon  toliko godina života podno Leotara.

„Sličan smo narod, sličan mentalitet. Dosta je tu prijatelja, rođaka, kumova, i ođe i tamo. Trebinje je mali lijep gradić, klima je lijepa, dobri ljudi. Standard sličan našem. Lijep grad za život, na dobroj poziciji, blizu mora, blizu Crnoj Gori, Mostaru“, kratko opisuje Dragiša mjesto u kojem je proveo dobar dio mladosti, a kako stvari stoje, ne palnira skorije mijenjati adresu.