Međedović: Sutjeska je za mene druga kuća

Igrao je fudbal sa posebnim šmekom, imao je predispozicije da postane vrhunski fudbaler… Ali nije.

Kraj Draženovog imena će stajati zauvijek ‘biser koji nije zasijao punim sjajem’. Sijao je, ali samo u domaćim okvirima. Sa brojem 10 na leđima. Karijera je bila uspješna, ali ni izbliza nije dosegao visine koje su mu se predviđale.

A koliko je Dražen Međedović bio dobar govori podatak da je kod ljubitelja fudbala u gradu pod Trebjesom uživao status ‘boga’.

“Dijego Armando” ili “Mađioničar” samo su neki od nadimaka.

“Za te nadimke najviše su zaslužni navijači Sutjeske, popularne “Vojvode”. Tada negdje, kada sam počinjao da igram za prvi tim, opet je počela ekspanzija fudbala u Nikšiću, koja nije postojala jedno vrijeme”, objašnjava Međedović za Dnevne novine kada je dobio nadimke od Sutjeskinih navijača.

Sutjeska je svom Draženu odmah po završetku karijere ponudila posao trenera. To je dokaz da je bio vrhunski igrač, te da je sjajan čovjek koji je mnogo doprinio fudbalu u Nikšiću.

“Od malih nogu sam u Sutjesci, što kao igrač, što danas kao trener. Sutjeska za mene predstavlja drugu kuću. A Nikšić? To je moj grad, sportski grad, grad talenta. Nikšiću dugujem sve, uprkos tome što sam bio povremeno odsutan”, kaže Međedović na pitanje šta za njega predstavljaju Sutjeska i Nikšić.

“Plavo-bijeli” su uvijek bili tu kao ‘druga kuća’, ali dešavale su se kratke epizode u Budućnosti, Čeliku, Mogrenu, Bokelju, Borcu iz Banja Luke. Posebno se u Budućnosti očekivalo da ''eksplodira'', ali su okolnosti doprinijele da se ne pokaže u pravom izdanju.

“Kada sam došao u Budućnost, sticajem okolnosti to je bio posljednji dan prelaznog roka, nisam bio spreman, ni uigran, a ambicije kluba su bile evropske. Budućnost je bila dobra ekipa, trener je bio dobar, ali se nisam navikao na taj sistem rada. I to je presudilo. Što se tiče Čelika, dopao mi se njihov projekat, prihvatio sam ponudu, ali se ta “epizoda” brzo završila. Igrao sam dobro u Borcu, osvojio titulu, ali najbolje se osjećaš i najviše se boriš za klub koji najviše voliš. Sutjeska je za mene nešto posebno. Bilo je trenutaka kada nije bilo materijalnih primanja, ali sam uvijek igrao “srcem” za svoj klub”, priča Međedović o svojoj karijeri, a utisak je da je mogao mnogo više.

Izdvaja finale Kupa Crne Gore 2007. godine kada je Sutjeska pod Goricom poražena od Rudara rezultatom 2:1 kao događaj koji može da opiše njegovu karijeru. Dražen je potpisao gol koji se rijetko viđa. Koji pronađu samo veliki majstori. I opet je bio blizu nečeg velikog, ali nije uspio.

“Najviše žalim što nijesam osvojio trofej sa Sutjeskom. Tada smo bili blizu. Ogroman broj navijača je stigao iz Nikšića, postigao sam taj gol… Sve bih to mijenjao da sam tim ljudima podario trofej, kako zbog euforije koja je vladala u svlačionici, tako i zbog atmosfere koja je bila prisutna u gradu prije te utakmice. Naravno, i zbog sebe bih volio da imam trofej sa Sutjeskom”, ističe Međedović u razgovoru za Dnevne novine.

Dražen je bio generacija sa Mirkom Vučinićem i Vukašinom Poleksićem, koji su i najveća imena koje je ''izbacila'' Sutjeskina škola u nekoliko zadnjih decenija. Međedovićev talenat bio je jedan od najvećih u istom periodu, ali, kaže, nijesu se poklopile neke stvari. 

“Sutjeska je uvijek imala sjajne talente. Uopšteno, cijelo ovo naše podneblje je talentovano. Igrom slučaja, Mirko Vučinić, Vukašin Poleksić i ja smo generacija, prošli smo sve selekcije tadašnje Jugoslavije zajedno, ali mislim da je Mirko otišao u pravo vrijeme. Poklopile su mu se neke stvari, imao je nekoga da stane iza njega, to je bio odlučujući faktor. Možda da sam ja otišao tako mlad u pravi klub, možda bih napravio bolju karijeru”, priča on.

Mišljenja je da je potrebno i sreće da bi se karijera izgradila u inostranstvu. 

“Iskreno, mislim da na ovom podneblju igrač mora da bude “vanserijski” da bi otišao u neki inostrani klub i da bi dobio pravu priliku. Znam mnoge primjere slične mom. Jednostavno, potrebno je i malo sreće da se neke kockice slože”, dodaje on.

Na pitanje da li bi nešto promijenio, Međedović kaže da bi volio da se okušao upravo u inostranim zemljama.

“Što se tiče načina na koji sam učio fudbal, ne bih mijenjao ništa. Što se tiče karijere, volio bih da sam se okušao negdje u nekom inostranom klubu, da sam napravio malo bolju karijeru. Kad pogledam sa ove distance, ostaje žal što makar jednom nijesam pozvan za svoju reprezentaciju, a mislim da je bilo prostora za tako nešto kada se reprezentacija formirala”, prisjeća se.

Današnji fudbal u Crnoj Gori, po njegovim riječima, na nižem je nivou nego kada je on igrao.

“Sve je manje mladih igrača koji dobijaju šansu. Ili je dobiju, pa je ne iskoriste. Sve je više starijih igrača i stranaca koji su dovedeni zbog neke trke za trofejima. Zbog toga dolazimo u situaciju da su stariji igrači najbolji u ligi, dok nas sve više talentovanih fudbalera napušta”, kaže uz komentar da je to nažalost tako.

Kada je u pitanju struka, smatra da su nekadašnji treneri bili uspješniji od novih. 

“Fudbal sam učio do starijih trenera koji su imali fudbal u “malom mozgu”, bolje su odrađivali posao u odnosu na današnje. Sve je više trenera koji žele da isprate te neke evropske stilove edukacije i praćenje trenažnih procesa inostranih klubova, a mi prije svega nemamo toliko dobre uslove kao inostrani timovi. Nadam se da će nadolazeća generacija trenera napraviti neki mnogo bolji iskorak za fudbalere u Crnoj Gori”, izražava uvjerenje Međedović koji je i sam zakoračio u trenerske vode.

Kaže da “desetka” koju je igrao, sve manje postoji u Evropi, a kao jednu od rijetkih pravih izdvaja Argentinca Lionela Mesija.

“Malo je pravih desetki danas. Fudbal je više postao markiranje nego li igrač na igrača, a od svih tih igrača izdvojio bih Lionela Mesija, koji je fascinantan. To što on radi je nevjerovatno. Za mene, on je primjer prave desetke”, poručio je Dražen Međedović.