Posljednji nudolski đak

Midorag svakog dana pređe nekoliko kilometara pješke sam od kuće do škole i nazad. Kratak pozdarav sa psom koji ga u stopu prati ispred kapije škole, a onda pravac učionca, opet sam do kraja smjene i tako već dvije godine .

“Pa dosadno je kad nema učenika, ali ipak ovu dosadu mogu nekako da ubijem, nađem neku osnovu da se izigram”, kaže Miodrag kojem smo partijom stonog tenisa, makar nakratko razbili školsku monotoniju. 

Škola koja je sagrađena 1981. godine, nakon zemljotresa,  imala je nekad i do 200 đaka. Miodrag je danas njen posljednji učenik. Kaže da mu u samoći, bez drugova i drugarica, vrijeme sporo prolazi.

“Prolazi teško, kad izađeš na odmor nemaš s kim da se družiš, ali prolazi. Eto, ovdje se u učionici  najviše pripremim za čas, malo priučim ako ima nešto da odgovaram i to je to”, objašnjava posljednji nudolski đak.

Škola broji devetočlani kolektiv. Izuzev Svetlane Gluščević koja je jedina iz sela, ostali profesori dolaze u Nudo. Kraj ove školske godine za nju značiće i kraj dvadesetogodišnje prosvjetne misiji u svom rodnom mjestu. 

“Žao mi je sela što ostaje bez djece i škole, to je žalosnoo”kaže kratko Svezlana. 

Vd direktora škole, Petar Tomanović, priznaje da će svima teško pasti rastanak sa školom. 

“Teško je svima nama, iskreno, proveli smo tolike godine sam ovim ljudima, sa ovom djecom. Promijenti sad sredinu i neku naviku nije lako, ali život je takav, idemo dalje”, kaže Tomanović.

I dok je Miodrag sam nastavnici se mijenjaju od predmeta do predmeta i takvim ritmom još nekoliko mjeseci. Onda ide u susjednu državu. Zbog daljine kaže neće u Nikšć na dalje školovanje. Trebinje je mnogo bliže, a makar će i do škole ići sa starijom sestrom.  

   TVCG