Izvor koji čuva djetinjstvo

Posljednji put sam ga vidio tek u prolazu, kad sam išao kod Mośa D., i davne 2012. godine, dok smo snimali kadrove za dokumentarno-reportažni film o arheološkom lokalitetu Gradina. Tada sam ekipi iz produkcije, onako usput, pokušao da objasnim koliko Botanac znači našem kraju – Zagradu. Zastali smo na tren, ali u meni je već tinjala krivica. Znao sam da smo propustili nešto važno. Knjiga snimanja nije imala prostora za njega, jer ga nijesam uvrstio dok sam pisao scenario, a ni vrijeme nam nije bilo saveznik.

Nijesam im rekao da je taj izvor u meni čuvao značajan dio djetinjstva, da su njegove kapi gasile žeđ generacijama – mnogima prije mene: starcima i đacima, putnicima, umornim radnicima, prolaznicima…

Samo sam spomenuo da nikada nije presušio. A to nije puka činjenica – to je priča o vjernosti, o postojanosti u svijetu koji se mijenja.

I Gojko Jazov mi je to potvrdio prije desetak godina. Imao je tada devedeset i pet. Ruke su mu bile tvrde i istesane poput korijenja starog hrasta, a glas tanak, ali nepopustljiv, kao voda iz Botanca, nadomak kojeg je živio.

„Nikad nije presušio – ni kad je sunce palilo nebo. Ni ja, ni moj otac nijesmo to zapamtili“, rekao mi je.

Ispričao mi je i da je izvor ozidan kamenom koji je prvobitno bio namijenjen za nešto sasvim drugo. To ću jednom zapisati i podijeliti sa vama. Zaslužuje.

Početkom juna ove godine, dok sam kosio na selu, predveče neko iz komšiluka reče da nema vode na vodovodu. A i kad je ima – pitanje je: smije li se piti ?

U tom trenutku, sjećanje na Botanac izronilo je iznutra, kao hladan, svjež dah usred vreline. Rekoh ocu da idem do Botanca. Nije se začudio – znao je da ne idem samo zbog bidona vode. Znao je da ću tamo, pored izvora, razgovarati i sa vremenom i sa sobom. Naše priče o prošlim vremenima su neiscrpne, a zna i da snimam naše razgovore. Reče mi: „Nemoj se dugo zadržavati !“

Sjeo sam u auto i krenuo. Put je bio poznat, ali mi je izgledao drukčije nego što ga pamtim. Posljednje metre prešao sam pješice, kroz tišinu, osjećajući gotovo dječji oprez – kao da idem prema nečemu starijem i važnijem od mene. I bilo je.

Izvor me dočekao hladnim dahom koji se širio oko ozidanog kamenja. Sunce se spuštalo iza brda, sipajući zlatne zrake po travi i na kamene blokove. Miris pokošenog sijena miješao se s vlažnim, zemljanim mirisom izvora. Voda je tekla bistro, kao ogledalo u kojem se ogledaju godine i lica onih koji su tu dolazili – i odlazili bez povratka.

Sagnuo sam se i umio lice. Hladnoća mi je prostrujala kroz kožu, stegla grudi i otvorila neki stari prozor u meni, onaj kroz koji sam davno gledao svijet čistijim očima. Dok sam punio bidon, slušao sam samo dva zvuka: šum vode i vlastito disanje.

Oko mene – isti kamen i žubor kao nekad. Možda umorniji od godina, ali tvrd, postojan. On je ostao isti. Ja sam se promijenio.

U toj tišini, između žubora i sjećanja, izronila je slika: prvi put na Botancu sa stricem Draganom. Imao sam možda pet godina; bilo je to neđe 1987. ili 1988. godine. Stric je tada došao iz Novog Sada, vozeći Renault 4, maslinasto-zelene boje, s mjenjačem pored volana. Kad bi se parkirao ispred naše kuće pod brdom Ostrelj, cio Podostrelj bi zamirisao na unutrašnjost tog auta – na plastiku, kožu, njegov parfem i neki svijet koji nije bio odavde. Otac je tada vozio Fiat 125p, ali za nas đecu stričev Reno bio je svemirski brod.

Jednog dana je rekao: „Ajmo do Botanca da natočimo vode – i da malo operemo auto. Čisto je, ali nek’ sija.“

Bio je takav.

Spakovali smo plastične bidone, sunđer i deterdžent. Meni je bilo važno samo da se vozim – da sjedim pozadi i gledam kako se svijet širi kroz prozor tog Renaulta, kao film. Prolazili smo kroz mjesto koje zovemo Podvijenac. Put do izvora bio je tada krivudav, ali bez šiblja kao danas. Za mene je to bio put u avanturu.

Kad smo stigli, stric je otvorio gepek i pažljivo složio bidone. Voda je šikljala dok smo punili posude. Ja sam prskao blatnjave gume, igrao se pjenom, uvjeren da perem nešto važno. I bilo je važno – automobil iz svijeta i izvor iz vječnosti. Spoj svemira i sela, i mene između.

Kad smo završili, pošli smo do mjesta Krstovače, da stric doveze prijatelja – našeg komšiju, koji je tada studirao u Novom Sadu. Kroz maglu se sjećam da je to bio Boro Blažov. Nakon toga, sjećanje se polako utišalo, kao žubor koji se gubi nizvodno.

Nedavno, dok sam razmišljao o Botancu i bilježio svoja sjećanja, sjetio sam se našeg kuma Keca D., koji nas je nedavno napuštio. Čak i kad je bio slab i pred kraj svog puta, tražio je vodu s Botanca, samo da osjeti kap – da se prisjeti djetinjstva, igre i smijeha koje je tu okusio. Sjedio je mirno, zatvorenih očiju, i svaka kap vode ga je vratila u dane kad je bio dijete: slobodan i radoznao, sa svijetom pred sobom. Taj mali izvor nosio je toliko života i uspomena – i njegovih i naših. To je snaga mjesta koje čuva, koje pamti, koje povezuje generacije.

Stajao sam to junsko predveče opet ispred Botanca, ali sada mnogo stariji nego onog dana sa stricem. U ruci sam držao telefon, fotografisao izvor, kao da pokušavam uhvatiti njegovu vječnost u malom pravougaoniku ekrana. A onda je i on – izvor – „fotografisao“ mene, u svom blicu od bistre vode. Gledao sam svoje lice ispod treperavih odsjaja, zajedno sa sjenama kamena i neba. Bio sam i dijete iz sjećanja i čovjek iz sadašnjosti – oba jednako žedna te vode.

Botanac nije samo izvor vode. On je čuvar sjećanja, svjedok života i djetinjstva, mjesto đe se generacije dodiruju kroz jednostavnu kap. Svaka kap nosi priču, svaka kap podsjeća da ono što volimo i što nas oblikuje.  A kum Keco nas je, i u svom posljednjem trenutku, podsjetio da čista, bistra voda može vratiti djetinjstvo i zagrijati srce – i da mjesta poput Botanca čuvaju ono najvrijednije: sjećanje i ljubav.

„Znam da ću ponovo stati ispred Botanca, da okusim kap sjećanja i osjetim kako djetinjstvo i sadašnjost ponovo teku zajedno.“

Ivan Lj. Đurović