Dan Republike u srcu jednog pionira

Svaki put kada se sjetim polaska u školu i prvog razreda, među svim detaljima jedan uvijek najjasnije izroni. Uoči, a posebno na sam 29. novembar, Dan Republike u SFRJ, vraća se uspomena na dan kada sam položio pionirsku zakletvu i dobio kapu i maramu. Moja generacija – 1982, odnosno školska generacija iz 1989. godine, bila je posljednja koja je imala čast i privilegiju da izgovori zakletvu: „Danas, kada postajem pionir, dajem časnu pionirsku riječ…“

Tog 29. novembarskog jutra u mom zavičaju, u Zagradu, Župi nikšićkoj, sunce je obasjalo prohladan novembarski dan neočekivanom toplinom i svjetlošću.  U učionici područnog odjeljenja Zagrad, OŠ „Dušan Bojović”, mi prvaci smo s nestrpljenjem čekali taj svečani trenutak. Naš učitelj Dragoje Đurović pripremao nas je nekoliko dana unaprijed. Ja sam tada bio ubijeđen da ćemo zakletvu davati pojedinačno, pa sam se kod kuće dugo i ozbiljno spremao. Kada je trenutak napokon došao, izgovorili smo je svi zajedno uglas, ponosno i snažno.

Bio sam ushićen i sretan. Taj čin davanja pionirske zakletve za mene je imao posebno značenje. U kući sam od oca i đeda slušao kako su đačka i vojnička zakletva nešto važno, svečano obećanje koje mlad čovjek daje i sebi i domovini. Zato sam taj trenutak doživljavao ozbiljnije nego što bi se možda očekivalo od sedmogodišnjeg dječaka. Osjećao sam se ponosno, jer je i naša porodica oduvijek vrednovala socijalističke ideje bratstva i jedinstva. Tog dana sam i ja postao dio toga, ne samo formalno, već srcem.

Nakon davanja zakletve uslijedilo je fotografisanje ispred spomen-biste Mileve Knežević, prvoborkinje poginule na Sutjesci 1943. godine. Spomenik je podignut 1984. godine u školskom dvorištu, u znak sjećanja i poštovanja prema njenoj žrtvi.

Dok sam se pripremao za fotografisanje, nekako nespretno sam izgubio bijeli plastični prsten za pionirsku maramu, onaj koji je držao maramu bez čvora. Vidno zabrinut, zamolio sam drugara iz razreda da mi posudi njegov prsten samo dok se fotografišem, ali on nije htio. Ja bih njemu dao, bez razmišljanja. Nijesam se naljutio, ni tada ni kasnije, ali sam se osjećao nelagodno, kao da mi baš taj mali detalj kvari važan trenutak. I jeste ga pokvario, ali ja nijesam dopustio da mi pokvari dan. Obratio sam se higijeničarki Bulici Dačević da mi pomogne da stavim maramu bez prstena. Ona mi je svezala maramu u čvor i tako sam stao ispred biste. Taj čvor bio je čvrst, kao i osjećaj moje uzvišenosti što stojim pred spomenikom Mileve Knežević, naše heroine, simbola hrabrosti, odanosti i vjere u slobodu.

Fotografisao sam se, blic je obasjao i mene i bistu, kao da taj sjaj i danas treperi dok ovo pišem. U tom kratkom bljesku vidio sam budućnost znanja, uspjeha, sigurnosti i slobode. Osjećao sam kako svaki trenutak tog dana, osmijeh, zakletva i marama, simbolizuje puteve kojima ću kročiti, snove koje ću ostvariti i odgovornosti koje ću poštovati.

Taj blic nije samo uhvatio jedan trenutak. On je zauvijek osvijetlio moje poštovanje prema Milevi Vladisava Knežević, narodnim herojima iz mog zavičaja Milinku i Milisavu Đuroviću, Dušanu i Danilu Bojoviću, Petru Jovanoviću i svim partizanima koji su se hrabro borili za slobodu i dali svoje živote, koje nemamo pravo da zaboravimo. U tom odsjaju nijesam mogao ni slutiti da će moja škola na Zagradu, nakon 88 godina rada, 2025. godine ostati bez ijednog prvaka.

A ipak, gledano iz ove perspektive, teško je reći da smo svi iz SFRJ postali dobri i časni pioniri onako kako se od nas očekivalo. Generacija koja je izgovarala zakletvu o drugarstvu, radu i znanju ubrzo je ušla u vrijeme raspada SFRJ, ratova, sankcija, podjela, siromaštva i dugotrajnih društvenih lomova. Ideali koje smo učili u školskim klupama sudarili su se sa stvarnošću, koja ih je nemilosrdno rušila.

Mnoge generacije, pa tako i ja, kao relativno mlad čovjek, do svoje dvadeset četvrte godine promijenile su čak četiri države i četiri državna uređenja. Rođen sam u SFRJ, odrastao u SRJ, mladost dočekao u državnoj zajednici Srbije i Crne Gore, a danas živim u samostalnoj Crnoj Gori i nadam se da se to više neće mijenjati u budućnosti. Za tako kratko vrijeme živjeti u četiri različite zemlje, pod četiri zastave i četiri politička sistema nerealno je, gotovo apsurdno, ali istovremeno tipično za Balkan. Umjesto stabilnosti i kontinuiteta, našoj generaciji su se mijenjala imena država, granice, ustavi, ideologije i interpretacije prošlosti.

Možda je baš zato onaj bljesak foto-aparata pred bistom Mileve Knežević ostao tako snažan u mom sjećanju, kao kratka, ali jasna svjetlost koja me podsjeća da vrijednosti ne smiju zavisiti od toga kako se zove država u kojoj živimo. Sve se može srušiti, sve se može promijeniti, ali obaveza da pamtimo i poštujemo one koji su se borili za slobodu i da u sebi čuvamo ono najbolje što nam je usađeno u djetinjstvu, ostaje.

Svaki 29. novembar vraća sjećanja, osmijehe i ponos koji smo osjećali kao mali pioniri. Pozdravljam sve ljude dobre volje, od Triglava do Đevđelije, od naših prvih kapica i marama do danas, sve one koji su nosili i još uvijek nose vrijednosti drugarstva, rada, poštovanja, bratstva i jedinstva, ali i one koji to još uvijek nisu u potpunosti razumjeli. Neka taj duh bude svjetionik u našim životima i podsjetnik da, čak i kada se svijet mijenja, kada granice pomjeraju i zastave mijenjaju boje, ono što smo naučili u djetinjstvu i dalje živi u nama. Neka svaki 29. novembar bude mali plamen sjećanja koji nas spaja i podsjeća da vrijednosti koje nosimo u srcu uvijek pronalaze svoj put, gdje god hodali i kakve god puteve birali.