Marinko Pavićević, pjesnik i kantautor – renesansni umjetnički duh

A kad se te svetosti iz srca pretvore u Marinkove note i stihove onda oko duše srasta najnježniji melem koji liječi ožiljke vremena i života čovjekove sudbe. Po Marinku i sličnim njemu, gradovi treba da se ponose i kazuju. A samo takvi kakvi jesu, ti ljudi slavu grada pronose, vječno, kao što su gradovi  u riječi vječni. Zato danas u svijetu oboljelom od sujete, licemjerja i pohlepe, ljudi nalik Marinku strče kao etičko – estetski incident. A da nije takvih kao što je on, mnoge pojave, događaje i života fenomene prekrila bi tišina zaborava, neopravdana i po običaju bolna. Iskustva su mnoga.

Otuda, korota i susa u Crnoj Gori nakon Marinkovog poetosa, postale su vječni mitološki simboli vanvremenske dimenzije, u kojoj su Crnogorci povijali svoje rane, boli, smrti sudbe, pobjede i nade. Crnogorskoj koroti Marinko je dao antičku dimenziju tanatosa u kojem se autentičnost i identitet etike i estetike prenose iz vijeka u vijek, za vječnu Crnu Goru. Svojim notama, riječima i muzikom u pjesmi “Crnoj Gori”, Marinko je korotu uramio u gorštacki vječni ram, u kome je svaka porodica ugravirala svoje parče mozaika kao neprekinuto biće dostojanstva tuge, koja u istorijskoj dimenziji iznova izranja u kosmogonijski eros slobode kao rodnog imena Crne Gore. U tom duhu ostaju Marinkovi kultni stihovi

“Lomile te korota i suša,

Vjekovi su tekli teški sporo,

Ko te takvu zavolio ne bi,

Kad te i Bog voli Crna Goro “

Između korote i suše, Marinko je opjevao luk na razmeđu plača života crnogorske kolijevke, pa sve do sudbe koja je junačkom krvlju zalivala posnu sušnu zemlju koja bi na suzi, i radosnici i žalosnici, pripremala  tlo novog slobodarskog pokoljenja majke zemlje Crne Gore. Sve naše suše porošene i natopljene korotnom suzom, poslije Marinkovog stiha postale su nova plodna polja nekog novog života koji je na temelju vječne borbe između zemlje i neba izrastao u heroiku utkanu u biće  svoje domovine, koja je između korote i suše gradila smisao višeg reda postojanja i opstajanja.

Marinkova poetička suša rađa neki novi plod otpora, borbe i prkosa koji se ne miri sa onim čime se ljudsko biće ne treba miriti. U tom duhu vječnog imena Marinko  sniva i pjeva o svojoj Crnoj Gori, kojoj stihovima ostavlja trajno zavještanje, koje će tražiti i vanvremenski i svevremenski poredak životne filozofije u kojoj život ima smisla ako se daje i živi za postojanje u imenu, tradiciji, običajima i kulturi  jednog naroda.

Sa gitarom u ruci i slobodom u srcu Marinko, nalik renesansnim ljepotama duha, opjevao je mjesta, ljude i život, liječeći riječju ono što lijek poetosa  traži. Marinkova gitara i nije zato samo instrument. Ona je melem za vidanje rana, ona je žica naših struna, doma, zavičaja, odlaska i povratka, sebi i svome. U njegovim rukama gitara postaje romantičarsko – nostalgični muzejski eksponat kome se vraćamo i kad nam je teško i kad je srcu milo, grleći je očima toplo nalik Marinkovom gnijezdu stiha, pjevanom za sve one vični pjesmi koja traje putujući kroz vrijeme. I danas, a još više sjutra, pohodićemo sve više taj renesansni muzej duše Marinkove gitare i Marinkovog vječnog stiha. Razloga je mnogo, jer odlazeći stihom na pragove raširenih ruku porodičnog doma i ljubavi majke, naša kolektivna sjećanja Marinko je preselio u uzvišeni spomenik etičkog trajanja sa kojim odlazimo u neko novo ontološko traganje.

Čitajuci i slušajući Marinka, sve nekako liči tome, da je Marinkov prvi plač bio pjesma, da su prve riječi bile stihovi kojima je od kolijevke pravio mitsko sjećanje na čijem povoju će decenijama kasnije razgorijevati vatre starih ognjišta  i starih istina na kojima svijet traje. Zato su njegove pjesničke istine vremenske putujuće čitanke u kojima svako od nas nađe svoje prvo, srednje ili vječno slovo, vječne Crne Gore jer, kako.Marinko kaze:

“Može slavuj prestati da pjeva

Možda nekad i presuii more

Ali ljubav umrijeti neće

Niti ime moje Crne Gore”

U svojoj autentičnoj (ne) običnosti Marinko je svojim stihom iscrtao portret kulturološkog prepoznavanja u kojem svaka bora nosi tačku zajedničke patnje, a  oči iskru nam zjene koja nikad ne vene.

Ono što nije kazao ostavlja nam da se u njegovom stihu propitujemo, da putujemo kroz prostor i vrijeme, svako različit, a opet isti. U tom propitivanju, kao da  nam Marinko tiho i nenametljivo poručuje da vječno vraćanje istom potvrđuje mudrost u vječnosti pitanja i vječnosti traženja odgovora koji stihom daju svijetu nadu  boljeg mjesta čovječnosti pokrivenim umjetničkim velom lica slobode.