Sjećanje na prvi izdig i, negledano finale

Ivan Lj. Đurović

Za mene, tada dvanaestogodišnjaka, to je bilo vrijeme snova i ljepote.

Prvi put smo “izdigli” na katun 17. jula 1994. godine.

Tog dana se na planini sve posložilo kako treba. Moba nam je prethodnih dana kosila, pa smo 17. jula poplastili i sve natovarili na očev kamion da se to sijeno preveze u Zagrad (Župa Nikšićka), da se sađede oko stožine. Tada nije bilo ni baliranja, ni kosačica, ni traktorskih plastilica, samo ruke, kosa, vile, grabulje i kolčevi za prenos plastova.

Meni je taj izdig bio “sporan” samo zbog jednog razloga – na katunu nije bilo struje. Znao sam da neću moći gledati televiziju, a te večeri se igralo finale Svjetskog prvenstva. Italija protiv Brazila. Navijao sam svim srcem za Brazil. To je onaj tim  – Romario, Bebeto, Dunga, Branko, Mauro Silva… Cijeli Mundijal sam pratio s velikim uzbuđenjem. U Žurnalu sam našao parove i raspored utakmica, i sve sam pažljivo bilježio u svesku (rezultate, strijelce, minute golova). Bio sam dijete, ali s nekom ozbiljnošću koja mi danas izmami osmijeh.

I baš tog 17. jula, kad smo se prvi put „izdigli“ u tek sagrađenu vikendicu, mene je tiho pekla jedna želja, da se vratim u selo da gledam utakmicu. Ali bilo me stid. Osjećao sam neku tihu nepravdu u sebi, tek smo došli, a ja bih nazad, zbog televizora. Nekoliko puta sam htio da pitam oca i majku. Znao sam da bi me pustili. Otac bi me, pored svih obaveza, povezao i sačekao. Ali mi je, po mom tadašnjem osjećaju, bilo nepošteno da to tražim.

Ostao sam na brijegu, pod nebom koje nije prenosilo ništa osim tišine. A te tišine se i danas sjećam, bila je glasnija od komentatora, od aplauza, od promašenog penala Roberta Bađa kojim je Brazil postao prvak svijeta.

Ta prva noć u vikendici, miris pokošenog sijena, topli hljeb i tek uzvarena verenika, ostala je duboko u mom sjećanju. I ne bih mijenjao taj osjećaj ni za jedno odgledano finale.

Danas, kad se vratim mislima na taj dan, ne žalim što nijesam gledao utakmicu. Jer sam tada, možda i prvi put, gledao u svoj život, sjedeći na brežuljku iza vikendice, gledajući svaki blok koji je ugradio otac, svaki ugao što se podizao iz temelja, sve do krova.

Te večeri nijesam gledao televiziju, ali sam osjetio toplinu povjetarca s Borovnika, i tajanstvenost noći što se spuštala niz Rozin vrh. Gledao sam zvijezde koje su se rasule po nebu, dok je mjesec obasjavao Konjsko i moju tiho stečenu sigurnost da nijesam pogriješio što nijesam pitao roditelje.

Sjutradan, kad sam saznao da je Brazil po četvrti put postao prvak svijeta, priznao sam majci da nijesam htio da ih pitam da se vratim u selo. Bilo joj je žao što nijesam gledao. Ali, meni je bilo važnije to što sam i sebi i njima pokazao da imam obzira.

Ponekad najveće životne utakmice ne igraju se pred kamerama, već u tišini, tamo đe ne dopiru prenosi, ni reflektori, već samo povjetarac sa Borovnika i zvjezdano nebo nad Konjskom. Tamo đe dječija želja nauči obzir, i đe odsustvo jedne slike s televizora postane snimak za čitav život. Nijesam gledao finale, ali jesam odgledao sebe.

Ivan Lj. Đurović