Zaboravljenim stazama: Grabovica

Gorštaci iz Grabovice, naviknuti na škripu snijegova i podmukli fijukanje mraza, ugrabiše da na vrijeme napune drvljanike i prikupiše sijeno, spremni da i ove godine hladne dane provedu u toplom, igrajući domine i karte sa komšijama.

Kao da je sudbina odredila Grabovčanima da uvijek nešto „grabe“. Tako nekada davno preci današnjih Janjića, Jankovića i Lasica ugrabiše ovu tada tursku oblast onima što krenuše iz Previša da ovdje prave katunište. Kada vidješe da su zaludu dolazili, rekoše: „Grabovčani nam ugrabiše.“ Uskoro i cijelo selo dobi ime Grabovica.

Pojurismo i mi, skoro brzinom vjetra, da ugrabimo poslednji dan miholjskog ljeta u Drobnjacima. Spustismo se sivom niti asfalta sa magistrale između Ivice i Ogorjelog krša. Iz poneke kuće izvijao se dim raznošen vjetrom. Čulo se potmulo mukanje krava koje su željno gulile poslednje zelene vlati trave. Mirisala je jesen u Grabovici, dok smo zamišljali kako li mirišu proljeća.

„Vječna zublja vječne pomrčine, nit dogori, niti svjetlost gubi“,  pisaše na ogradi groblja koje je opasalo skoro vijek i po staru crkvu, posvećenu svetom Đorđu. Zahvalni potomci ne daju da izblijedi sjećanje na pretke i neumrle uspomene. Od crkve pogled nam pade na jedan upadljivi crveni krov koji je, činilo nam se, bio visočiji od zdanja koje je pokrivao. Ubrzo saznasmo da je to zgrada seoske škole, kojoj vrata zaključaše još 1983.godine.  Ljubazna gospođa Milijana Janković reče nam da su školu malo obnovili radi glasanja, seoskih okupljanja, a posluži i onda kada nekoga od plemenika ispraćaju među pretke. Ona je koristi da u njoj zaključa mačka Ćira kada ode u grad, da ga ne bi kakva podmukla lija ćapila, tako da u ovom selu jedino mačak ide u školu.

U toplini njenog cvijetnog doma, mirisalo je na ručak, na kolač sa jabukama i domaći liker od drenjina, dok se mačak Ćiro uporno, kao kroz san, protezao i pokušavao da nas potjera sa njegovog ležaja. Vedra i vrijedna Milijana spremala je zimnicu. Po policama bijahu poređane teglice raznih čajeva kojih u Grabovicim ima u izobilju. Kaže da otkako je prošla magistrala iznad sela počeli su više da ljetuju u rodnom kraju. Kroz Grabovicu teče bezbroj izvora sa najzdravijom vodom u Crnoj Gori, dok s proljeća sve žubori kada se tope snjegovi od miline sa planine. Ali kada stisne  hladnoća  samo sedamnaestoro seljaka snijeva zimski san o ponovnom proljeću u Grabovici.

Napustismo prijatnu Milijaninu kuću i odvažismo se da prepješačimo do kraja sela. Lišće, nošeno vjetrom, brbljivo nam je nešto šaputalo. Zasipalo je put kao da je mislilo da ga skrije. Razlile se  najtoplije  boje po krošnjama Đedine Gore.  Iza šarenih šumaraka i prevoja iznicale su kamene, stamene kuće i  šuplje kolibe iz kojih je odavno ispario miris skorupa. Žubor vjetra miješao se sa žuborom vode koja je izbijala sa svake strane, dok su se pred nama prikazivali prizori kao sa razglednice. Jesenji pejzaž Grabovice toliko očarava da pomisliš da se može umrjeti od ljepote. Lijepa bi to bila smrt.

U jednom trenutku začusmo iza jedne vikendice poluopasni, polupreplašeni lavež psa koji ubrzo iskoči pred nas. Kada viđe da dolazimo u miru od njegove igre skoro da se bješe nemoguće odbraniti. Njegove gazdarice, Gospava Janjić i snaha joj Nevenka, pozvaše dva putnika na kafu i sok od cvekle, a flekavi pas Bagzi ostade da nas čeka ne vratima. Rekoše nam da smo došetale do njihovog katuna, tačnije skoro do kraja sela. Tamo još malo dalje počinje raskošni nacionalni park Durmitor. Kaže da dosta turista nailazi idući ka Durmitoru. Dolazi poneko da peca pastrmku u brojnim potocima i rijeci Grabovici koja još ne bješe nabujala. Oni koji dođu ljeti u selo idu na kupanje na Gluvaćki vir gdje se od pamtivjeka okupljala omladina.

Kako bjesmo radoznale da dođemo skroz do kraja sela zajedno sa Nevenkom i Bagzijem krenusmo u šetnju. Ubrzo se nađosmo na pučini livade koja je pod vjetrom snažno disala svojim širokim grudima.

Bagzi je strmoglavo jurcao ravnicom kao da se utrkivao sa vjetrom. Istom brzinom uletio je i u plitki potok koji je izdubio livadu i ostao skoro neprimjetan. Sitne pastrmke, kao male strijele, prolijetale su kroz vodu dok ih je Bagzi pažljivo, ali uzaludno pokušavao uloviti.

S vjetrom u leđa prođosmo opet stazom na koju se spuštao laki i prozračni suton. Pogled nam je bludio uz kameno lice planine Ivice sve do vrha Gromovnika. Pogura nas vjetar do kuće starine Veljka Janjića, koji se duboko zamisli, pa otpoče priču o životu u Grabovici kada ga upitasmo kako je nekada bilo. Uz pucketanje vatre, slušale smo njegovu sjetnu priču.

Pređe rukom preko gustih brkova, pa drhtavim glasom izusti : „Zadovoljstvo je bilo. I ono što nijesi imao, ono poslije rata, bili smo đeca od 15 do blizu 20 godina, kazali smo da imamo. Pravili smo se da imamo, a danas oni što najviše imaju najviše jadikuje i kukaju da nemaju. Točak se kažu okreće, pa će se i ovo okrenuti, a bogami da bude zadovoljstvo kao ono što je tada bilo, ne vjerujem da ću doživjeti.“ Pričao nam je kako su se iskupljali nekada, kao djeca i omladina u najveću prostoriju Joksimove kuće gdje su se  opismenjavali i imali čitalački klub, ali su i pjevali i igrali crnogorsko kolo.

Povedosmo priču o čuvenom dokumentarcu iz 1974.godine, gdje su snimili Grabovčane kako zimi po snijegu vuku sijeno sa Ivice.  Sve do 90  i neke tako se vuklo sijeno sa planine na kojoj nijesu imali katune, već se samo kosilo i tjerale se ovce. Sjeti se starac kako su nekada Ivicom bili načičkani buljuci ovaca. 

Mnogo godina kasnije gledao je jednom prilikom njene strme padine dvogledom i izbrojao 27 divokoza koje sada gospodare planinom. Objasni nam Veljko i žena mu Milka kako je sijeno bilo najlakše tako spustiti sa planine, samo se čekala lijepa „ora“, to jeste dan sunčan, bez vjetra i da je snijeg poviši da sve preravni.  „Oplete se ono veliko uže, pa se po četiri one krlje, bale, svežu. Onda se prevežu i onda puštiš i ono ode dolje i ide dokle treba. Obično sam ja puštio njih da lete, a uvati se za njih, klekni na koljena i tako leti do dolje.“ Saznasmo da se planina Ivica ne zove tako po nekom Ivici, koji je možda zalutao u te krajeve, kako smo to mi zamišljale, već po jednom prevoju koji je izgledao kao ivica „na pantalonama“.

Od nekadašnja 42 domaćinstva, ostaše samo pojedinci koji su se držali one ,, Đe ko niče, tu se sviče.“ Mnogi su se raselili u potrazi za boljim životom u Vojvodinu, na zaposlenja… Otkako je stigao put selo se ipak obnavlja, kao što je obnovljeno i ograđeno i staro groblje Janjića na kojem počiva i Janja, po kojoj je bratstvo i dobilo prezime.

Veljko i Milka odoše da namiruju stoku jer ona ne pita je li ko u goste došao, a Veljkov brat Tomaš, nastavnik metematike u penziji iz Vrbasa nastavi nam pričati o selu u koje se skoro  vratio kada se penzionisao. Pričaše o mlinovima na vodama Grabovice, o vremenu kada nijedna busika nije ostajala nepokošena, o školi u kojoj je bivalo i do 48 đaka iz sela… Mašta nas prenese u to doba kada su svi skoro jednako imali i jednako nemali, kada su svi jednako radili i zajedno se radovali i tugovali.

Kada mjesec promoli lice iza ivice Ivice, namignu nam da je vrijeme za polazak. „… Noć je prolazila preko kamena, brda i ravnica, plovila preko sela i lugova, a mukli i jezivi glas je drhtao među sanjivim brežinama, ispod starih vrba, treperio i pojačavao se malo po umirenoj površini vode, da se zatim rasprsne kao sapunica i nestane u dubini rijeke, u kojoj se njiše nebo sa bezbrojnim žmirkavim zvjezdama.“

                 Ana Dragićević i Jovanka Komnenić

        Sve tekstove možete naći na blogportalu STAZAMA.ME