Marija Dragnić: Poezija je nepokolebljiv bunt sa puno ljubavi

Kako kaže, od „trenutka osvješćivanja“ je u ćošak radne sobe sklonila četiri rukopisa i odlučila da strpljivo sačeka ovaj peti koji će ove godine biti objavljen u Bijelom Polju i Beogradu.

„Rad na toj knjizi je završen, ali već sada je vidim kao preskočenu prečku koju sljedećeg puta moram podići makar za pedalj. Vjerujem kako je zadatak umjetnika da uvijek iznova osvaja divlji svijet i ukroćenog ga vodi novim stazama do onih mjesta do kojih ne stiže prostor“, kaže nam Marija dodajući da u ovom trenutku, kao i mnogo puta do sada, ima osjećaj da je tek na početku.

Ipak, Marija se poezijom bavi iz ljubavi, a kaže da, kako bi platila račune, predaje engleski jezik „dobroj djeci jedne beogradske gimnazije“.

„To je ono što trenutno zovem svojom profesijom. Poezija je moj kanal komunikacije sa srcem svijeta, tanki lanac što veže dimenzije koje osmišljavam za reljef svakodnevice. Pisanje pjesme za mene predstavlja stvaranje portala ka beskompromisnom prostoru kreativne imaginacije“, objašnjava talentovana Marija.

Kaže da uvijek uživa da iznova definiše taj odnos poezije i nje same.

„Poezija koju pišem je doživljaj realnosti što je dijelimo, ili barem susreta naših pojedinačnih ''realnosti'' koje su međuzavisne, preveden na jezik carstva podsvijesti koji teži unapređivanju svoje komunikativnosti, teži univerzalnosti. Ona je i vitalnost na koju se život ugleda, svjetlost samoodrživa u vrcanju, ili, kako piše Matić, „neprekidna svežina sveta“. Kao ideal lebdi iznad naših svakodnevnih koračanja, ali je paukovim nitima čvrsto vezana za zemlju, i ono što vri duboko ispod nje. Poezija je obavezno i nepokolebljivi bunt, bunt sa puno ljubavi“, nastavlja nadahnuto ova Nikšićanka.

„Zlatno doba“ – knjiga kojoj se uvijek vraća

Na pitanje šta ova pjesnikinja voli da čita i koja je njoj omiljena pjesma, kaže da to u njenom slučaju nije „fiksiran“ izbor.

„Odnos prema pročitanom, kao i prema sopstvenom tekstu je živ i vrlo promjenjiv. Privlačna mi je onirička atmosfera iz koje izranjaju neobične i svježe pjesničke slike probijajući u širok prostor za rezoniranje misli i emocija. U tom kontekstu, mogla bih da pomenem Karanovićevu zbirku ironičnog naslova „Zlatno doba“ kojoj se u poslednje vrijeme vratim gotovo svakog dana. Još nekoliko riječi mi trenutno ''odzvanjaju u ušima'' nakon današnjeg čitanja. To su stihovi mlade Jane Radičević — godina je 2017. / i sredina nije ruralna / mada središte jeste, i lucidno zapažanje Milana Milišića koji kaže — Riječi su došle na mjesto činjenica / kao fetiši na mjesto slobode“, nabraja Marija, a planovi za dalje su joj „ponovo osvojiti sebe i svijet. Učiniti život i tekst gušćim“.

Nagrada na konkursu Ratkovićevih večeri poezije

Marija je prije par mjeseci nagrađena prvom nagradom na konkursu Ratkovićevih večeri poezije za 2018. za rukopis „Konfabulacije“ koji će biti objavljen ove godine.

„Smatram konkurs „Ratkovićevih večeri poezije“ značajnim jer je regionalnog karaktera, a cijela manifestacija funkcioniše na međunarodnom nivou i divno je što mladi autori imaju priliku da se sretnu, razmijene informacije i iskustva, i čuju afirmisane autore iz svih krajeva svijeta. Nagradi sam se obradovala jer je ovaj književni susret u Bijelom Polju treći put na mojoj vremenskoj liniji, pozicioniran slično kao neki preokreti u mom radu i drago mi je što se ovaj petogodišnji razvojni luk od moje prve knjige preko nekoliko neobjavljenih rukopisa završio baš ovim priznanjem“, kaže Marija.

U nagrađenom rukopisu „Konfabulacije“, trudila se, kaže, da kroz lične priče lirskih subjekata (koji uranjaju u jedinstven glas i lik) postavi pitanja isprovocirana aktuelnim socio-psihološkim ustrojstvom, a koja se tiču potiskivanja emotivnih stanja u jurnjavi za (samo)dokazivanjem, želje za posjedovanjem (i želje za posjedovanjem drugog), otuđenosti, komunikacijskih mimohoda, potrage za individualnom slobodom i ponovnim osvajanjem jedinstva ličnosti u fragmentiranoj svakodnevnici.

Poezija nalazi put i do mladih Nikšićana

Iako smo svakodnevno u prilici da čujemo da mladi sve manje čitaju, nikšićka pjesnikinja ne misli tako.

„Pratim kako rastu izdavačke kuće, kako živi pjesnička scena, onlajn i uživo. Sigurno ste zapazili kako u Crnoj Gori sad već imamo talas mlade, mahom ženske poezije koja zauzima svoju primijećenu poziciju na regionalnoj sceni. Pretpostavljam da svi ti autori ujedno moraju biti i entuzijastični čitaoci. Volim da vjerujem kako poezija uvijek nađe put do svog čitaoca“, optimistična je ona dodajući kako bi voljela da mladi čitaju bilo šta što im se dopada, i potom puste da se veze od knjige do knjige razvijaju i njihova čitalačka mapa širi.

Na tom putu bi im, smatra, mogla pomoći i bolja organizacija školske lektire, otvaranje zakalemljenih kapija kanona za nove i drugačije autore.

„Još, dodala bih da vezanost za knjigu koju možete držati u rukama nije samo romantična navika, može imati i blagotvorno dejstvo na koncentraciju, što u sadašnjem trenutku nije zanemarljivo.Nedostatak hiperveza između korica može pojačati intezitet uživanja u čitanju, ako vam je ta senzacija bliska i bitna, ali i nagnati na kvalitetnije istraživanje, iako to možda zvuči paradoksalno“, savjetuje ona šaljivo dodajući da se ne osjeća dobro u ulozi savjetodavca.

Kratka biografija:

Marija Dragnić rođena je u Nikšiću 1990. godine. Engleski jezik i književnost studirala u Podgorici i Vesterosu, diplomirala na Katedri za anglistiku Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu gdje je završila i master studije. Pjesme su joj objavljivane u književnoj periodici Ars, Zarez, Tema, Treći Trg, Prosvjeta, elektronskim književnim časopisima Eckermann i Agon, na internet portalima Beton, Strane, Libela, kao i u kulturnom dodatku lista Politika. Dobitnik je druge nagrade na književnom konkursu "Ulaznica" 2016. i prve nagrade na konkursu "Ratkovićevih večeri poezije" za 2018.