Zaboravljeni fudbalski velikan: „Best sa Bistrice“

Sastav koji je znao da pomuti račune i ”velikoj četvorci” kao iz topa znaju i dan danas da nabroje stariji ljubitelji fudbala.  Ađanski, Stanišić, Gardun, Međedović, Grahovac, Đurović, Kovačević, Bokan, Tibljaš, Zeković i Samatović.  Ova imena ostala su urezana u sjećanja svih navijača Sutjeske koji su svoj klub pratili redovno od Vardara do Triglava.

U vrijeme kada je svijet bio fasciniran igrama jednog Pelea i harizmatičnošću na terenu i van njega legendarnog Džordž Besta, nikšićki i jugoslovenski fudbal je tada imao Branka Baju Samatovića. Sudbina je namjestila da se najbolji igrač svijeta i legendarno lijevo krilo tima kraj Bistrice sretnu u američkoj ligi gdje je Samatović proveo dvije godine, a sa najboljim igračem Sjeverne Irske i legendom Mančester Junajteda je imao dosta zajedničkih stvari, pa je sa pravom nosio nadimak Best  sa Bistrice. Svijet je odao priznanje Peleu proglasivši ga uz Maradonu najboljim igračem svih vremena, Best je u Sjevernoj Irskoj uzdignut  u status božanstva, dok smo mi našeg  Besta  čini se lako zaboravili.

Baja je od dosta sugrađana zaboravljen, ali njegov pečat fudbalu je teško prepustiti zaboravu. Put koji je vodio od vojvođanskog sela Jaša Tomić, preko osam nezaboravnih sezona u Sutjesci, pa sve do daleke Amerike, predstavlja jednu blistavu igračku karijeru lijevog krila, koji je svojim prodorima i driblinzima izluđivao protivničke odbrane.

”Moj fudbalski talenat je primijećen u osnovnoj školi od nastavnika fizičkog vaspitanja koji mi je savjetovao da počnem da treniram fudbal. U lokalnom klubu ”Radnički” napravio sam prve fudbalske korake, a moj tadašnji  trener  Boško Petrov me je naučio svemu u fudbalu. Sa šesnaest godina sam dobio preporuku da mogu da igram za prvi tim, a ujedno su počele da stižu i ponude od obližnjih klubova Bečeja, Proletera iz Zrenjanina, Kikinde. Kao najbolji mladi igrač u Vojvodini, bio sam na pragu potpisivanja ugovora sa Proleterom. Međutim, tada se pojavljuje Slobodan Stojović, koji je bio iz porodice kolonista, kao što je bila i moja porodica, i zahtijeva da ja dođem u Sutjesku. I pored mog protivljenja da idem toliko daleko od porodice, ja sam po nagovoru mog oca, ipak odlučio da sa sedamnaest godina dođem u Sutjesku”, navodi Samatović u razgovoru za naš portal.

Tada počinje polako da se stvara čuveni tim Sutjeske, koji će poslije nekoliko pokušaja, i pobjeda nad Borcem iz Čačka, kao i zrenjaninskim Proleterom u baražu 1970. godine, uspjeti da se plasira u prvu ligu. U gradu pod Trebjesom vladala je neviđena fudbalska euforija. Po 5000 navijača je išlo na gostovanja u Čačak i Zrenjanin, dok su  na mečevima u Nikšiću stizali navijači iz čitave Crne Gore. Poslije trijumfa u Zrenjaninu veliki broj ljudi je došao da dočeka igrače na podgorički aerodrome, a samo putovanje do Nikšića je trajalo nekoliko sati. Oduševljeni navijači su tom prilikom nosili na ramenima svoje ljubimce centrom grada, kada je i nastala čuvena krilatica ”Bolji Baja nego Džaja”, koja će pratiti junaka naše priče tokom čitave karijere.

”Mi smo godinu ranije oštećeni u mečevima protiv Borca, kada je prije utakmice kvašen teren, a kasnije i posipan pilotinom. Nijesmo obraćali pažnju na sve to koliko je trebalo, pa nas je Borac koji je u svojim redovima imao Avramovića, Cakarevića, Ostojića, Baralića i Radonjića eliminisao. Na sreću sve je došlo na svoje već naredne sezone, i mi smo se plasmanom u prvu ligu tada odužili mnogobrojnim navijačima”, prisjeća se Samatović.

Fudbalska bajka Baje i drugova iz Sutjeske trajala je osam godina, poslije čega je proveo godinu dana u FK ”Bor” kod trenera Dragutina Spasojevića, da bi potom nastupao za ekipu “New York eagles”. Potom se vraća u Nikšić, gdje je tri godine bez posla. Poslije tri godine čekanja, uz pomoć Boška Bube Golovića dobija posao u klubu kojem je najviše dao. Grubač, Delibašić, Joksimović, Radović, Miljanić, Bakrač , Radojičić  i mnogi drugi su se kao igrači razvijali pod budnim trenerskim okom Stamatovića, da bi kasnije napravili veoma zapažene karijere. Priznaje Samatović da sada ne dolazi na stadion kraj Bistrice kao ranije, jer je fudbal mnogo usporen danas, kao i da nije zadovoljan načinom na koji se radi u klubu, prevashodno sa talentima.

“Prije desetak do petnaest godina kada je direktor kluba bio Dragan Delić, pristup radu je bio potpuno drugačiji. Oslanjali smo se na sopstvene talente, i nijesmo ih prodavali pa dovodili igrače sa strane, već smo nastojali da njih što više zadržimo. Najbolji primjer je generacija koju su činili Vukašin Poleksić, Dražen Međedović, Mido Krivokapić i drugi, a tada je prosjek tima bio 19 godina. Smatram da je jedino takav pristup ispravan”, navodi ovaj fudbalski velikan.

Samatović, koji je bio i u sastavu olimpijske reprezentacije Jugoslavije, kada je selektor bio čuveni Aleksandar Tirnanić-Tirke,  dok ga je od A reprezentacije dijelio Dragan Džajić, od kojeg je po procjeni nikšićke publike bio bolji, sa sjetom priča o prošlim danima, ali ga još više boli trenutni odnos  nadležnih institucija gdje nije uspio da se izbori ni za pristojnu penziju, pored svega učinjenog za nikšićki i crnogorski fudbal.

Ipak ljubav i vjeru u fudbal mu najviše čuvaju unuci koji su krenuli djedovim stopama. Strahinja Sjekloća trenira u klubu u kojem je Baja proveo najveći dio karijere, i sanja da će jednoga dana postati prvi čuvar mreže Sutjeske. Sa druge strane,  stariji unuk, trinaestogodišnji Mihailo Đokić, vrijedno i marljivo trenira u zemunskom Teleoptiku, i već pokazuje naslijeđenim talentom  da bi jednoga dana mogao biti dio Partizanovog napada, što je ostala Bajina neostvarena želja.