Jauković: Nijesam željela da se vratim kao gubitnik

U zemlji gdje ovaj sport predstavlja simbol nacionalnog ponosa, put do vrha rijetko je posut ružama. O tom putu, od prvih koraka u rodnom Nikšiću do evropskih visina, razgovarali smo sa povratnicom u plavo-bijeli tabor, koja sa sobom nosi iskustvo, emociju i prepoznatljivu crnogorsku srčanost Đurđinom Jauković.

Karakter iznad talenta

Na pitanje kako izgleda put od nade do svjetskog vrha, naša sagovornica ističe da talenat, iako važan, predstavlja tek početnu tačku.

„Taj put počinje iz čiste ljubavi. Vremenom shvatiš da talenat nije dovoljan ako iza njega ne stoji karakter. Potrebni su disciplina i snaga da izdržiš povrede koje nekada bole više psihički nego fizički. Ali upravo te borbe te oblikuju. Poseban je osjećaj kada shvatiš da ne igraš samo za sebe, već za naciju i grb koji nosiš na grudima.“

Od Nikšića do Lige šampiona sa 17 godina

Njen razvojni put bio je dinamičan. Temelji su postavljeni u nikšićkoj Sutjesci, a „vatreno krštenje“ uslijedilo je u dresu Budućnosti u najelitnijem evropskom takmičenju dok je još bila tinejdžerka.

„Pratila me je jedna misao – da ne želim da se vratim kao gubitnik. Svaki novi korak bio je izazov, svaka prepreka test karaktera. Izazivala sam samu sebe i, uprkos strahu, izašla sam kao pobjednik“, objašnjava ona.

Povratak kući: „Nema ljudi kao što su naši“

Nakon šest godina provedenih u inostranstvu, zov domovine i kluba koji je sinonim za crnogorski rukomet bio je previše jak. Iako je upoznala različite kulture, ističe da su naši ljudi i bliskost sa porodicom presudili u odluci da ponovo obuče plavo-bijeli dres.

Kao svoju „ličnu kartu“ i pjesmu koja joj je bila amajlija u najtežim trenucima povratka nakon povreda, izdvaja bezvremenski hit Olivera Dragojevića: „Vratio sam se, živote“.