Njegova nagrađena knjiga, zbirka kratkih priča ,,Kad skidaju krila“ (Unireks, 2018), ovih dana doživjela je i drugo izdanje. O novoj knjizi, nagradama, kratkoj priči, ali i aktuelnim temama Ćuković govori za Onogost.me.
“Zbirka kratkih priča ,,Kad skidaju krila“ je, ustvari, samo povratak formi i žanru u kom se najkomotnije osjećam i gdje najkompletnije iskazujem sebe. Kratka priča pruža neslućene mogućnosti kako piscu, tako i čitaocu. Ona je, na neki način, trenutni gospodar mog književnog svijeta. Prosto, drži me u šaci, a ja se u njenoj ,,skučenosti“ i ,,mraku“ ludo provodim”, naglašava Ćuković, ističući da je zadovoljan kako su čitaoci i kritika prihvatili nove priče, te činjenicom da se izdavač odlučio za drugo izdanje.
Najnovija knjiga četvrta je po redu, a donijela je i književna priznanja.
“Nagrade UKCG i PAF-a prijaju kako zbog simbolike, tako i zbog nekih drugih stavki koje ih čine: žirija, konkurencije... Prija kada je Vaš rad primijećen, ali priča oko nagrada je kratka i brzo se zaboravlja, što i nije toliko loše. Pisac vodi bitku za svakog čitaoca. Možda se u toj neizmjerno kratkoj priči oko nagrade, onako na blic, otvori kapija i usisa par radoznalih čitalaca. Na taj dio nagrade pisac takođe računa”, kazao je on.
Na pitanje kakva je danas uloga književnosti, Ćuković navodi da je ona svedena na minimum kada su u pitanju određeni krupniji tokovi, ali da ne treba zanemariti ni moć koju, još uvijek, ona može emitovati u odnosu na pojedinca, na nekom mikroplanu.
“Samo je čitalac bitan. Sve drugo je zamjenjivo. Stvoriti njega, produžiti vrstu, produžiti život. Svemu?! Garantujem da nema savremenog pisca koji sve svoje prijatelje pisce ne bi trampio za čitaoce. A zamislite šta bi književni kritičar uradio?!”, kaže, između ostalog, Ćuković.
Prošlo je više od tri godine od kada je Ćuković dao intervju za naš portal, pa smo pitali šta se to ,,promijenilo“ na domaćem književnom terenu.
“Otkrivam neke nove, kvalitetne, originalne književne glasove... Doduše stidljivo i sporadično se jave, ali ih ima. Nevjerovatne priče pišu oni kojima je uzrečica ,,jezivo“, a pred sobom prostiru klikere kojima je igra zabranjena... Ili oni u čijim stihovima djevojčice, kada dječaci odrastu, postaju sekretarice...”, zaključuje Ćuković
