Kad je riječ o lijepljenju raspalih đonova, ušivanju rasparanih sandala i drugim popravkama iz spektra obućarskog zanata, za Aida nema nepoznanice. U ovom poslu je, kad se sve sabere, preko tri decenije. Njegov otac Šeko takođe je bio obućar.
„Moj otac se bavio ovim zanatom, ja sam nastavio. Da popravljam obuću i učestvujem u poslu počeo sam sa 15 godina. Kod oca nije moglo da se vrda. Kreneš sa čišćenjem cipela, pa onda ideš dalje. Tada sam se ljutio na njega, sad znam da je bio u pravu. Zanat i svaki posao se može naučiti samo kad si disciplinovan“, započinje priču Aid.
Zahvaljujući ocu i sinu, porodica Jaganjac za mnoge Nikšićane postala je sinonim za obućarski zanat. Kako i ne bi kad su decenijama njima povjeravali svoju obuću.
„Otac je prvo radio pri zadruzi. Prvi privatnik koji se odvojio od zadruge bio je baš on. Od 50-ih godina prošlog vijeka radio je samostalno. Ja od kada sam nastao, bio sam uz oca i obuću, i učio. Ne ide to baš tako brzo kako danas mladi misle. Da budeš obućar treba ti prakse jedno tri godine. I tu se priča ne završava. Kao u svakom poslu, uči se stalno. Novi materijali stižu...“, objašnjava Aid.
U Nikšiću trenutno rade svega četiri obućarske radnje, priča naš sagovornik. Nekad ih je bilo mnogo više. Za njega nema boljeg dokaza da je budućnost ovog zanata upitna. Mladi, kaže, nijesu mnogo zainteresovani da rade ovaj posao. Bi sve i odmah, a to ne može.
„Kako vrijeme prolazi, obućara je sve manje i manje, od 18 stigli smo do četiri. Ja sam jedan od njih. Mladi nijesu zainteresovani. Evo, ja ću svakog naučiti zanat ako želi. Dođu tako ljudi i pričaju ovo je super, ja im kažem "ako imaš sina, dovedi ga", ali neće niko“ iskren je Aid.
U svom dugogodišnjem bavljenju ovim poslom pamti i bolje i lošije dane. Ipak, u posljednje vrijeme sve se pretvorilo u sastavljanje kraja s krajem. Razmišljao je, kaže, da prekine sa popravljanjem obuće i pokuša raditi nešto drugo. Ipak, nije.
„Kad radiš ovaj posao moraš da si stalno u radnji, najmanje deset sati, ako nisi, ode ti mušterija. Sve kad se sabere satnica ispade mala, no kako nema posla, mora se čovjek nečim baviti. Cjenovnik je iz 2001. godine, materijal i sve drugo je poskupilo. S druge strane, cipele danas možeš kupiti za deset, dvadeset eura. Počeo sam bio da razmišljam šta bih mogao drugo raditi, no opet, imam troje djece, žena, profesorica istorije i geografije, ne radi nigdje“, kaže Aid.
Problem, možda i najveći, su materijali. Teško se do njih dolazi.
„Sve što dolazi iz inostranstva je skupo, tamo je standard veći. Moramo kod njih kupovati. Dođeš na carinu, oporezuju i gdje si? Nabavka kože je poseban problem. Snalazim se na razne načine, nekad me i prevare. Donesu mi truo materijal. Što se tiče ljepila, lakše je. To već ima u Srbiji. Molim ljude da mi donesu stare cipele da bih mogao kožu da koristim“, priča Aid.
Da nije problema sa nabavkom materijala i manjim obimom posla, obućarski zanat bi sa našeg sagovornika bio idealan posao. Najviše bi volio da od toga ne zavisi finansijski. Mogao bi ga raditi, kaže, džabe. Lijepo je biti svoj gazda. Popričati i našaliti se sa ljudima. Ponekad ga mušterije nasmiju ali i začude svojim zahtjevima.
„Toliko puta sam razmišljao da na vratima napišem da nijesam mađioničar. Ne mogu objasniti ljudima da ne mogu popraviti cipelu, a da bude kao nova. Posiječe se čovjek pa ostane ožiljak. Jednom mi je mušterija tražila da joj sašijem nešto bez konca, da se konac ne vidi...“, uz osmjeh kaže naš sagovornik.
Hoće li Jaganjci i dalje popravljati Nikšićanima obuću, kao i prethodnih decenija, ne zna. Kaže, oženio se kasno pa se boji da neće imati vremena da prenese zanat na sedmogodišnjeg sina. Pitanje je bi li on to i htio.
Dok pričamo o obućarskom zanatu, ali i drugim temama, onako uzgred, navrati poneka mušterija. Navrate i prijatelji da pozdrave majstora. U sred priče o budućnosti zanata, u radnju ulazi stara poznanica i sa vrata se hvali kako je patike kupila za 9 eura. Snižene su sa 59.
„Obavezno stavi ovo u priču. Eto zašto je obućarskih radnji sve manje i zašto je teško opstati danas. Kako se isplati popravljati nešto što je koštalo 9 eura“, uz osmijeh poručuje naš sagovornik.
Marija Manojlović
