Njena umjetnička priča počinje prije četrdeset i četiri godine u najljepšoj ulici u gradu, Vučedolskoj ulici, koja spaja trg regulacionog plana Josipa Sladea sa najljepšim hramom Svetog Vasilija, Gradskim parkom i Muzejom. U tom Muzeju je bila smještena biblioteka u koju je redovno odlazila još kao djevojčica: "Išla sam od malih nogu da uzimam razne knjige i to je za mene bila varijanta čarolije, kao iz onog crtanog filma "Cipelići", gdje se zatvaraju vrata, diže se kao nekakva prašina i onda ti ulaziš u neki mističan prolaz gdje biraš po nekim koricama ili po upustvu ljubazne gospođe bibliotekarke, knjigu za sebe.“
Nakon prvog zaljubljivanja u knjigu, zaljubljuje se u umjetnost, pa je ta ljubav vodi do Beograda gdje završava Istoriju umjetnosti na temu "Slikarstvo u Hičkokovim filmovima“, a onda studentsku klupu zamjenjuje katedrom Gimnazije "Stojan Cerović“, gdje provodi deceniju svog rada i to je za nju bio nezaboravan period. Prisjećajući se tih dana, Kristina kaže: "Gimnazijacima sam bila neka vrsta drugarice sa autoritetom. Ja sam se u to doba pojavila u trećem razredu Gimnazije, predavajući predmet "Umjetnost vizuelne komunikacije“ i na pravom času im postavim pitanje da li više vole naučnu od epske fantastike. U to doba bili su aktuelni filmovi Matriks i Gospodar prstenova i oni su se oduševili jer im je to bilo prijemčivo, a bila sam uvijek za tu varijantu "u svakom vremenu svoje“.
Kao rukovodilac tima Programom podrške razvoju kulture od 2014-2018. godine organizovala je mnoge kulturne događaje, a pored toga je otvorila mnoge autorske izložbe, izložbe studenata raznih akademija, samostalno je uradila Izložbu omota starih ploča, Retrospektivnu izložbu moderne umjetnosti iz zavičajnog muzeja, Izložbu fotografija i dokumenata povodom 120 godina Zahumlja, serijal "Gorostasi slobode“ o spomeničkom nasleđu NOB-a, a ono što je posebno čini ponosnom je što je bila selektor 54-og hercegnovskog likovnog salona, kao i Multimedijalni projekat "Tango: O junacima i ljubavi“, koji je dva puta izvođen u Nikšićkom pozorištu i jednom u KIC-u Budo Tomović i bio je ispunjen do poslednjeg mjesta.
"Kada radim neki projekat unosim se sva u njega i sav svoj entuzijazam i ljubav i bukvalno tih dana živim taj projekat. Nerijetko mi se dešavalo da neke projekte radim bez novca ili na snalaženje, tek možda po svršenom činu dobijem neka sredstva, koja pokrivaju honorare mojih vjernih učesnika, koji su htjeli da pomognu tom mom kreativnom i stvaralačkom činu, ali to mene toliko ispunjava i daje mi mogućnost da oživim neki svoj koncept koji je negdje pasivno nastajao u meni. Isto tako me ispunjava svako kvalitetno kulturno veče, pogotovo ako je neka tema prijemčiva meni gdje postajem neka vrsta navijača, kao na nekom stadionu, iako to možda nekulturno zvuči. Čak i svoju smrt zamišljam tako da ću, u nekoj od onih pozorišnih fotelja, gledajući neko takvo veče, utonuti u vječni san“, kroz smijeh kaže Kristina.
Kada ne smišlja, pronalazi, kreira neki događaj, Kristina provodi svoje vrijeme čitajući, gledajući filmove i kaže da ako je u nešto ulagala, ulagala je u svoje obrazovanje i radila na sebi u pravom značenju tog izraza.
Neko je jednom rekao da oni koji posjećuju kulturne događaje su članovi nekog tajnog društva, koje povezuje taj čarobni svijet, Kristina misli da: "Neke lijepe osobine se mogu aktivirati kroz kvalitetne kulturne događaje jer čovjek postaje bolji, plemenitiji, empatičniji, iskreniji, teži lijepom, uzviđenom i dostojanstvenom i mislim da se ti posjetioci razlikuju od ostalih.“
Svjedoci smo da danas ponekad i politika previše zaluta na kulturne događaje, kao neki nezvan i naporan gost, na šta ova dama kaže da bi uloga politike isključivo trebala biti u finansiranju projekata od nacionalnog značaja i da ulaže u obrazovanje kadra koji se bavi kulturom, kao i kroz kulturne sadržaje za obrazovanje i stvaranje publike.
Kristina svoj dar za umjetnost sada širi iz nikšićkog kulturnog hrama zvanog "Zahumlje“, a na pitanje koliko je živa kultura u našem gradu kaže: "Nikšić posjeduje jedan intelektualni kapacitet i ima jedan poseban duh što se tiče stvaralaštva i umjetnosti i oduvjek je bio poseban u odnosu na druge gradove u našoj državi, a i u regionu, upravo po tom stvaralačkom kapacitetu. Mislim da bi pažnju trebalo posvetiti više mladima koji su budućnost ovog grada i voljela bih da ima više angažovane umjetnosti.“
Veče posvećeno slici, muzici, poeziji, glumi će biti ljekovito za svakog posjetioca, zato ponekad prošetajte do ustanova kulture jer Pablo Pikaso je jednom rekao: "Umjetnost briše sa duše prašinu svakodnevnog života.“
Ana Vojinović Dragićević
