Ručno rađene saksije u kojima je umetnuta po koja školjka iz kojih vire padajuće čuvarkuće, zažutjeli narcisi, lale i preslice koji se povijaju na blagom povjetarcu čine Radanov vrt koji kao najsjajni đerdan krasi njegov dom.
Prije 63 ljeta je prvi put zaplakao. Po prva slova je išao u malu seosku školu iz koje je pošao u grad na rad, da opravda svoje vrijedno ime. Nakon posla u Pivari i Željezari vraća se u svoj Orah kod starih roditelja jer mu je burazer pošao daleko, a sestra na studije. Kada mu je brat umro mlad, a sestra na porođaju, ostao je da čuva imanje i suzama zaliva cvijeće.
Iako je samac, nije usamljen jer u petnestak kuća Velikog Oraha žive složno kao u nekoj komuni gdje su vrata i srca širom otvorena.
Radan kaže da je život lijep u selu, pa dodaje: "Svi se pomažemo, kao ranije što su mobe bile, tako je i danas kod nas kad komšiji treba pomoć. Ima poneko u selu da ne zbori sa nekim, ali svuda ima kukolja. Ja zborim sa svima jer je ,,teško omraznu'' što kažu stari. Jesenas me gađao peti infarkt, komšija me vidio da sam loše, ubacio u auto i povezao u bolnicu đe su mi ugradili dva stenta. Dok sam ležao u bolesničkom krevetu moje komšije su mi doćerali i nasložili drva i sve živo oko kuće uradili što je trebalo. Nijesam htio da opterećujem nikoga, a nijesam smio dva mjeseca da ustajem bez pomoći nakon operacije srca jer se grudni koš ne šije i onda sam najviše spavao u fotelji. Komšije su mi nailazile izjutra oko šest sati da mi nalože vatru, podignu me, daju terapiju i topli obrok. I preko dana i uveče su me obilazili i hranili redovno sve dok se nijesam oporavio.''
U Radanovom domu kraj toplog šporeta stoji stari kredenac prepun starinskog porculana, drvena polica puna knjiga Crnjanskog i mnogih jugoslovenskih pisaca jer mu je iz perioda Jugoslavije ostala uzrečica ,,druže'' i kaže da je govori čak i popovima.
U ćošku poređane kasete, a iznad njih stari predmeti: preslica za vunu, ćupovi, mlin za kafu, fenjer i ostale starine koje opasno voli i skuplja.
Ljubav prema cvijeću mu je ostala od majke.
Naučila je njega i pokojnog mu brata da ga sade i gaje jer je smatrala da to nije samo ženski hobi, već običaj svih posebnih duša na ovom svijetu. ,,Ranije sam planinario i čim bih naišao na cvijet iskopam ga i presadim. Donosio sam iz planine i neobično kamenje i čuvarkuće. Ovo brdo iznad našeg sela zove se Studeno i u njemu ima preko 3000 vrsta čuvarkuća koje sam presađivao. Jednom sam naišao na džinovsku čuvarkuću, ali nijesam imao alata da je iskopam. Pošao sam sledeće godine, ali je požar spržio i bilo mi je mnogo žao. Volim da sadim lale, narcise, preslice, dokoljene iz šume jer mirišu opojno, a lukovica ostane u zemlji i svake godine ih bude sve više. Kasnije posadim neven i kadifice, a imam i petnestak vrsta lala koje su mi poslali rođaci iz Holandije.''
Kaže da dane provodi šetajući, obrađujući veliku baštu, ispijajući komšijske kafe, kuvajući razna jela jer dodaje ,,volim da radim oko kotla i jedem kašikom''. Često pođe u Budvu kod porodice pokojnog brata, ali mu nerijetko svrate gosti iz grada da uživaju u njegovoj prelijepoj terasi. Kod komšije prže roštilj dok se na terasi jede, ponekad zasvira gitara ili harmonika ili zaigraju plovke iza kuće. Usamljenost razbija čitanjem knjiga mada na to dodaje: ,,Pročitao sam mnoge knjige i shvatio da za čitanje treba imati jaku kondiciju. Nekad sam je imao, a sad mi se zadrijema čim vidim stranicu, pa ne upamtim šta sam pročitao i kažem sebi-bataljuj Radane.''
U selu Orah nema više oraha, jer su davno posječeni, ali nema ni đaka jer su im prošle godine ukinuli školu na šta je Radan vrlo kivan, jer kaže da ne zna kako država planira da zadrži ljude na selo, ako im ukida školu. U selu ima samo jedna krava, a nekada je na prostranim livadama podno kuća paslo preko trideset.
U vojnim knjigama piše da je u čitavoj bivšoj Jugoslaviji, Orah selo u kome za 24 časa sunce najviše grije. Radan kaže da po dva-tri sata u Orahu duže sunce grije u odnosu na susjednu Dugu i Pragu. Sa brda Studeno duvaju hladni vjetrovi koji tjeraju maglu i čiste pogled na grad sa najljepšeg vidikovca. Možda baš to sunce koje grije Orašane čini ovo selo tako toplom zajednicom u kojem cvijetaju njihove udružene duše jer kažu da uvijek postoji cvijeće za one koji žele da ga vide.
Jedna drevna poslovica kaže: ,,Ako hoćeš da budeš srečan jedan dan- napij se. Ako hoćeš da budeš srećan godinu dana - oženi se. Ako hoćeš da budeš srećan deceniju- nabavi psa. Ako hoćeš da budeš srećan čitav života- gaji cvijeće!’’
