Mrkoje Jokić je izbrojao 86 ljeta, ali ne može izbrojati ljude kojima je pomogao da im napukle kosti srastu. On je u selu Dučice, Župi, a i mnogo šire poznat kao narodni ljekar čiji dodir vidi bolje od rendgenskog snimka. Zarasle su mnoge kosti koje je ovaj čovjek namjestio, ali ne i sjećanja ljudi koji su u nevolji zakucali na njegova vrata sa bolnim prelomima. Kažu da je privilegija pomoći ljudima onda kada su najranjiviji jer se takva pomoć zauvijek pamti, a Mrkoje je to nesebično radio još od svoje dvadesete godine, pa sve do dana današnjeg. Iako su godine izborale ruke, taj skriveni dar u njima ne nestaje. Mrkoje je taj dar naslijedio od oca Ilije i đeda Spasoja koji su takođe dlažili ljude u njihovo vrijeme.
Gledajući, pomagajući njima, a i naslijedivši taj daroviti gen, postao je poznat kao seoski doktor ortoped iako nije izučavao škole za to.
,,Moj otac Ilija je dlažio dlagovima, to je ručno šivena suknena daščica koja se stegne, otud izraz dlažiti. Ja sam mu pomagao, gledao kako on to radi i nastavio i sam to da radim. Na ovi kutak zemlje što imam, da poturim sve ljude što sam dlažio, ne bi imali đe stanuti. Dlažio sam trinaest monahinja iz manastira župskog, sportiste, inženjere, pa čak i doktore. Dolazili su iz čitave Crne Gore, iz Srbije, Makedonije, Albanije, ma od svakle.Znao sam da osjetim kost, nije mi trebao snimak jer imam jedan svoj tajni način koji mi otkrije đe je kost napukla. Uzmem malo tople vode i onda na primjer slomljenu ruku banjam da se malo ublaži bol i tačno tamo kuda je lom, ruka malo pocrveni i sve mi se pokaže kao snimak,” odade ovaj vitalni čovjek svoju dugo čuvanu tajnu.
Njegova supruga Rosa mu je uvijek bila ,,glavna sestra” i pomoćnica. Ona kaže da nikada nikome nije tražio ni bombon za pomoć koju je pružio i da je u teškim vremenima, kada nije bilo zavoja cijepala čaršafe i kuhinjske krpe kako bi njima zamotali bolne prelome. Ponekad je morao ponovo da slomi nekome kost da bi mu je namjestio. Najlakše mu je bilo namjestiti ključnu kost, a najteže kukove.
Pokušavajući da se prisjeti svih ljudi kojima je pomogao, povuče dim cigara, pa reče: ,,Kad su mi ugrađivali stentove na srce, profesor Nikolić me pitao pušim li, velim mu od ’47. mi ne može mašit 10 cigara za dan, on veli da se tad rodio, a kardiolog Dragnić mu govori da sam im ja kolega , privatni ortoped i da sam samo u kuću Dragnića dlažio 18 slučajeva. Koliko je god kuća u Župi, moguće da nisam baš iz svake kuće dlažio nekoga, ali recimo u selu Bjeloševini, jesam baš iz svake kuće i to dobro pamtim.”
Ne tako davno, kada su se kroz selo jahali konji, a ne vozila kola i kada su bolnice bile daleko, odlazilo se kod onih koji su znali da u nevolji pruže prvu pomoć. Rosa se prisjeti babe Vemije, Grane, Milake koje su znale da zaviju strunu ili kako još kažu da ,,zaviju srce” kako bi prestala bol u stomaku. Tada su babe nešto šaptale i uz pomoć ćikarice i malo vode bol bi bila odnešena kao rukom, dok slomljene ruke dlažio je Mrkoje tada, ali i danas kada se voze kola i bolnice su postale bliže, opet ima onih koji samo njemu vjeruju, iako to sada zbog starosti rijetko radi.
Ovaj krepki, vitalni starac čije su ruke opipavale, čupale, zavijale polomljene kosti i vraćale im opet snagu, pamti bolne grimase svih onih koji su pokucali na njegova vrata. Za dobrog ljekara kažu da mu možete zaboraviti ime, ali ne i kako ste se osjećali u trenutku kada vam je pomagao, a ime Mrkoja Jokića ostaće upamćeno.
