Mlada muzička nada Đorđije Aleksić korača stazama uspjeha: Uz gitaru u ruci sve je lakše

Đorđe se kaže, tačno i ne sjeća kad je počeo da pjeva, ali muzikom ozbiljnije počinje da se bavi sa početkom osnovne škole.

„Teško je precizirati vrijeme kada sam počeo da pjevam, u porodičnim arhivama postoje snimci kada sam pjevao onda kada sam jedva znao i da govorim. Ali ako mogu reći, muzici sam se posvetio onda kada sam se upisao u OŠ “Olga Golović”. Tada sam se upisao i u Muzičku školu “Dara Čokorilo”, gdje sam deveti razred, opredijeljen za instrument gitaru, kod profesora Gorana Perišića“, priča nam on.

Okružen je muzikom, pa, kako kaže, nije ni čudo što je ta ljubav prema njoj kod došla tako rano.

„U mojoj kući je uvijek muzika, u svakoj prostoriji. Negdje za to je zaslužan tata, koji je jednostavno uvjek volio dobar zvuk i dobro ozvučenje. Otuda i odgovor da sam i ja propjevao “mlad“. Sa godinu dana su mi kupili gitaru igračku, sa četiri godine malo veću, dok sam sa šest godina dobio prvu pravu gitaru, radovao sam se i drugim poklonima, ali kada sam dobijao poklone ovog tipa imao sam rekacije, pričali su mi, nevjerovatne sreće. Tada su odlučili da pokucaju sa mnom pod ruku na vrata Muzičke škole“, sjeća se Đorđije.

Kasnije odlučuje i da se oproba na festivalima, a prvi je bio u njegovoj 12. godini. Ta odluka pokazala se kao i više nego prava.

„Nakon što sam se upisao u Školu pjevanja „D-moll“ Danijela Alibabića, koji je i mentor, prijatelj i kum moje porodice, u dogovoru sa njim spremao sam se za sve festivale. Tačnije 2016. takmičio sam se sa pjesmom “Ja sam zvijezda” na festivalu “Naša radost” (tekst: Sanja Perić, muzika: Danijel Alibabić, aranžman: Peđa Nedeljković), u Podgorici, osvojio sam prvo mjesto za interpretaciju“, ponosno ističe on.

Već naredne godine, 2017, sa pjesmom “Svoj čovjek biću” po muzici Danijela Alibabića, tekstu Milana Perića i aranžmanu Peđe Nedeljkovića, na festivalu “Zlatna pahulja” osvaja drugo mjesto za interpretaciju.

Takmičio se i u Pinkovim zvezdicama, zajedno sa drugarima iz škole D-moll.

„Nagrade su uglavnom bile novčane, ali najveće nagrade su bili zagrljaji i osmijesi moje porodice kada se spustim sa bine i nova poznanstva sa mojim drugarima takmičarima koji još traju, kako oni, tako i naši roditelji su ostali u kontaktu“, kaže ovaj tinejdžer kojem podrška okoline mnogo znači, ali je ipak porodici najviše zahvalan na dosadašnjim uspjesima.

Privatno, dodaje, sluša sve.

„Veliki sam sluhista, tako kažu moji profesori, pjesme koje volim da pjevam su uglavnom emotivne i smatram da mi baš takve i leže. Muziku koju volim i slušam jeste svakako domaći pop i rep, novokomponovana narodna muzika, mada i pjesme iz Ex Yu vremena“, iskren je on.

Tek na početku svoje karijere, Đorđije ima velike snove.

„Ove godine završavam osnovnu školu, plan je da se i dalje posvetim onom što najviše volim i gdje najbolje plivam.  Da nastavim onim stazama kojim hodam od kada znam za sebe, sa gitarom u ruci i dobrom voljom za sticanjem znanja i učenjem, jer uz muziku je sve lakše“, završava priču talentovani Đorđije.