Radovanović: Veliki je uticaj Miladina Šobića na moju muziku

Radovanović u razgovoru za Portal Analitika priča o karijeri, uticajima ujaka, legendarnog Miladina Šobića, ali i cijele porodice na muziku koju stvara, kao i tome šta možemo očekivati od njegovog natupa u Lisabonu.

Vanja Radovanović je rođen u Beogradu 28. oktobra 1982. Od malih nogu zaljubljen u muziku, karijeru je započeo 2004. kada je s numerom “Dripac”, s autorskom muzikom i tekstom, dobio nagradu za najboljeg debitanta na “Music Festivalu Budva”. Talentovan i drugačiji muzičar, smatra da od čovjeka isključivo zavisi hoće li uspjeti u muzici.

Kakvo je, po Vašem sudu, stanje na crnogorskoj, odnosno regionalnoj muzičkoj sceni? Mnoge Vaše kolege žale se da folk muzika uzima primat.

Stanje je onakvo kakvim ga ti učiniš. U zadnjih deset, petnaest godina se mijenja diskografija, pa se mijenja i sistem po kome muzičar može da radi, da stvara i živi od toga. Možemo da se žalimo, ali to je najnormalnija stvar koja se dešava u svakoj sferi posla, industriji s vremena na vrijeme, pogotovo s poboljšanjem tehnologija. Naše je da se prilagođavamo i da stvaramo što više, ostalo će se samo od sebe iskristalisati. Nadam se da kvalitet neće morati da bude žrtva promjena.

Da li je u Crnoj Gori teško zarađivati od muzike?

Naravno da je teže, ali prave publike uvijek ima. Najlakše bi bilo kada bi čovjek mogao da bude samo umjetnik, da se okrene muzici i onome što bi želio da napravi, kaže i uradi. Ja bih volio kada bih mogao da se bavim samo muzikom i to uporno pokušavam da uradim. Želim da budem više umjetnik, a manje poslovni čovjek. Sve ostalo može biti neko drugi, tako da, lijepo je biti dio toga.

Koliki je uticaj ujaka Miladina Šobića na Vas i muziku koju stvarete? Kakve su mu reakcije bile poslije pobjede na Monteviziji?

Njegov uticaj je veliki, ja sam zahvaljujući porodici od malena bio u muzici. Tu je moja pokojna majka, koja je takođe svirala i pjevala, takođe tetka… Oni su još kao klinci, od petaest, šesnaest godina nastupali zajedno po koncertima. Tako da, to nam je u krvi. Naravno da se njihov uticaj osjeća i danas, ne samo u umjetnosti nego i u vaspitanju. A što se tiče Motevizije, ujak je bio tu od samog početka, na taj dan, sjutradan i, naravno, i sada. Hvala Bogu da mu je veoma drago zbog toga.

Da li ste nekada imali idola u ovom poslu?

Pa, ne. Imao sam mnogo uzora, koji su stvarali muziku, neki od njih nisu više među nama. Poenta muzike nije da budeš kao neko, to ne može ni da se izvede, poenta je da imaš neke uzore, otkriješ gdje si ti najbolji, šta može da bude tvoja priča. Niko od njih nikada nije bio kopija nekoga drugoga, nego su učili od drugih šta mogu da postanu, pa tako i ja…

Kakvu poruku želite da pošaljete kroz pjesmu „Inje“ s kojom ćete nas predstavljati na Eurosongu?

Svako će je doživjeti na svoj način, što je i najljepša stvar u muzici. Moja lična ideja je bila da ispričam koliko mi možemo biti ponosni na sreću, tako možemo i na svaku tugu, ali nijedna tuga ne mora da bude patetična, već je sastavni dio života. Kada vas tuga zadesi opet može i mora da se nađe nešto lijepo u svemu tome. Svaka tuga je jedna velika lekcija, zato i kažem, od svega toga, koliko god se bezvrijedno osjećao, moraš naći taj momenat i pustiti srce da se raduje. To je, kao što kaže pjesma, bila ideja.

Kakva su vaša očekivanja od nastupa u Lisabonu?

Da predstavimo Crnu Goru jednom lijepom pjesmom, da vide da i mi znamo nešto. Prije svega želimo da prenesemo tu emociju, jer teško je takmičiti se kvalitetom na takmičenju gdje ukusi određuju. O plasmanu ne razmišljam previše, već o tome kako ćemo se predstaviti. A ova pjesma jeste emocija. Naravno, pjevaću na crnogorskom jeziku. Muzika ne mora ni da se razumije, već da se osjeća. Nadam se da ćemo se emocijom razumjeti s mnogima.

Šta publika može očekivati od nastupa, hoćete li možda promijeniti aranžman?

Naravno, nismo ni imali vremena da uradimo sve baš kako smo htjeli, sada ćemo imati vremena da ga uobličimo i da još dosnimimo nešto od svega toga. Sve moramo da smislimo u naredne dvije nedjelje, možda malo više, tu će biti nasup, pjesma i naravno spot.

Šta je potrebno za bavljenje muzikom – ljubav, upornost ili nešto treće?

Ljubav prvo, naravno i upornost, jer čovjek ne može da odustane. Uvijek imaš jednu percepciju na početku, onda drugu i sve se to mijenja. Ko uspije da ispravlja tu svoju percepciju, onda je na pravom putu. To je jedino što je logično, kao što kada odrastaš mijenjaš mišljenje o životu, sklapaš sliku u realnosti u odnosu na očekivanja koja si imao prije. Što se muzike tiče, ljubav je ipak najbitnija, jer dok se god čovjek osjeća lijepo treba da bude tu. Ne smije muzičar da zamrzi muziku, tj. nema potrebe.

Objavili ste do sada dva albuma. Za drugi ste pisali i muziku i tekstove. Koliko je teško biti kantautor?

Nije teško, bar kada osjećaš da to tako treba. Do sada smo imali dva albuma i desetak singlova i uvijek sam ja bio autor, ali za mene nije to bila nikakva težina. Kada ide jedno s drugim, tada je najljepše i najlakše. Može i drugačije. Imao sam situacije kada sam ja pisao tekstove za muziku i obrnuto, ali je značajno da čovjek sarađuje s ljudima.

Kakvi su Vam planovi nakon Eurosonga?

Nemam planova, mene je život učio da mogu da planiram sjutra i da je to jedino realno i očekivano. Ono što mogu da kažem je da ću se truditi da što više uživam u svemu tome i da stvaram što više muzike. Oću li uspjeti u tome ili ne, vrijeme će da pokaže.

izvor: portalanalitika.me