Mundijalske legende

Takvi dueli po pravilu izbacuju i pojedince koji svojom igrom i potezima ulaze u legende, a mi ćemo se i ovoga puta prisjetiti igrača koji su sebe zauvijek upisali u istoriju Svjetskih prvenstava.

Rene Igita

Ako neko nije čuo za Renea Igitu, teško postoji šansa da ga nije makar vidio na tv špicama kada se prikazuju bravurozne odbrane golmana, ali takođe i kiksevi. Ekscentričan po svojoj prirodi, čuvar mreže kolumbijske fudbalske reprezentacije, koja je uspjela da se nakon skoro tri decenije plasira na Svjetsko prvenstvo, predvodnik je generacije koja će po svojoj neobičnosti vječno ostati zapisana u fudbalskim analima.

Rođen i odrastao u siromaštvu, jedini izlaz mu je bio kriminal ili fudbal, pa je Rene zahvaljujući svom talentu krenuo sigurnijom stazom. Prvo je naumio da bude napadač, pa je dugo igrao kao centarfor, da bi se kasnije prebacio između dvije stative. Međutim, i nakon što je profesionalno počeo da se bavi fudbalom, Igita je bukvalno koristio svaku priliku da se upušti u driblanje protivničkih igrača, a posebno zadovoljstvo mu je predstavljalo šutiranje penala i slobodnih udaraca. Kompletan njegov stil igre rezultirao je time da dobije nadimak Ludak, a u njegovoj biografiji stoji da je mrežu protivnika tresao čak 44 puta.

Nakon što je sa Nasionalom 1989. osvojio Kup Libertadores, uspio je sa kolegama iz reprezentacije da se plasira na Svjetsko prvenstvo 1990. i tako vrati Kolumbiju na najveću scenu, a tamo i da bude glavna zvijezda.

Na Mundijalu je uspjela u grupi sa Njemačkom, Jugoslavijom i UAE da izbori plasman u drugi krug i zakaže susret sa Kamerunom.  “Ludak“ je u tom meču pokušao da dribla kamerunskog napadača Rožea Milu što je rezultiralo drugim pogotkom u njegovoj mreži i definitivnom eliminacijom Kolumbije sa šampionata. Niko mu nije zamjerio, jer se to od njega i očekivalo, a i na tim njegovim čestim “izletima“ sa loptom van šesnaesterca se i zasnivala taktika reprezentacije.

Ipak, kao  da mu je još od malena bilo predodređeno da se nađe i u kriminalnim vodama. Poznavao je lično narko bosa Pabla Eskobara, preko koga je bio umiješan u otmicu jedne djevojčice, što ga je koštalo boravka u zatvoru, ali i neigranja na Mundijalu u SAD-u 1994.

Ostaće uvijek omiljen kod svih koji su pratili reprezentativni fudbal kada je on igrao i sigurno da kolumbijsku “jedinicu“ niko zadugo neće moći da nosi sa toliko šarma kao neponovljivi “Ludak“.

Rože Mila

Kamerunac Rože Mila ostaće upamćen u fudbalskim analima kao najstariji strijelac na Svjetskim prvenstvima. On je u meču protiv Rusije 1994. imao 43 godine, kada je postigao jedini gol u porazu Kameruna od 6:1.

Ipak, to nije jedino vrijedno što je obilježilo nastupe “Kralja“ u dresu reprezentacije. Ples sa kojim je proslavljao golove ili momenat kada je iskoristio grešku kolumbijskog golmana Renea Igite krase i dan danas sve takozvane TV špice sa Mundijala.

U Italiji 1990. godine, kada je imao 38 godina, uspio je sa reprezentacijom Kameruna da postane hit šampionata kada su dogurali do četvrtfinala. Na startu je priređen šok kada je savladan aktuelni prvak svijeta Argentina sa 1:0. U drugom susretu, protiv Rumunije, Mila je na teren ušao u 59. minutu pri rezulatatu 0:0 i do kraja je postigao dva pogotka za pobjedu svoje reprezentacije. Kada je u 76. minutu postigao prvi gol, otrčao je kod korner zastavice i zaigrao kukovima. Slavlje Rožea Mile odmah je zaludjelo cijeli svijet. I pored činjenice da je postao najstariji strijelac na jednom Mundijalu, slavlje kamerunskog fudbalera osvojilo je sve ljubitelje fudbala. Da li je potrebno reći i to da su dječaci širom svijeta odmah “pokupili” stil i plesali u stilu Rožea Mile?

Protiv Kolumbije u osmini finala odigrao je meč života. U regularnom dijelu nije bilo golova, pa je utakmica otišla u produžetke. Opet je Mila bio džoker sa klupe. U igru je ušao u 54. minutu, ali je tek u produžetku uspio da zatrese mrežu. Samo tri minuta nakon prvog gola u 106. minutu, udvostručio je prednost Kameruna. Drugi gol je postigao nakon što je oduzeo loptu golmanu Reneu Igiti, koji je po ko zna koji put na tom šampionatu počeo da dribla protivničke igrače.

Četiri godine kasnije u SAD-u, u trećem meču u grupi, Kamerun je doživeo pravu katastrofu protiv Rusije, koja je trijumfovala sa rezultatom 6:1. Mila, koji je tada imao pune 42 godine, ponovo je ušao na početku drugog poluvremena, pri vođstvu Rusije od 3:0, i uspio je već u 46. minutu da postigne pogodak. Tada je oborio sopstveni rekord kao najstariji strijelac Mundijala, nakon čega je sa 102 odigrane utakmice i 28 postignutih golova u dresu reprezentacije otišao u zasluženu penziju.

Euzebio

Sporting iz Maputa mu je bio prvi klub, a sa 18 godina zaigrao je za Benfiku u čijem dresu je odigrao 301 utakmicu i postigao 315 golova. Tako je postao najbolji strijelac kluba svih vremena. U karijeri je odigrao 727 mečeva, a protivničke mreže je pogađao 715 puta.

Riječ je o Euzebiju da Silva Pereiri, poznatom i kao Crni biser. Rođen je 25. januara 1945. a umro je 5. januara 2014. Bio je predvodnik portugalske reprezentacije sa kojom je u Engleskoj 1966. stigao do trećeg mjesta. Na tom Mundijalu je bio najbolji strijelac sa devet postignutih golova.

Zlatnu loptu za najboljeg igrača na svijetu dobio je 1965. godine, a proglašen je i za devetog igrača svijeta svih vremena. Njegov doprinos najvažnijoj sporednoj stvari je nemjerljiv, a svojim šarmom na terenu kupio je milione obožavalaca, koji su ga smatrali najboljim igračem ikada.

George Hađi

Rumun George Hađi jedan je od naboljih igrača svih svremena u svojoj zemlji, a važio je za jednog od najboljih veznih igrača tokom 80-ih i 90-ih godina u Evropi, kada je na fudbalskim terenima mogao da se vidi ogroman broj majstora ove igre.

Hađi je bio pravi lider na terenu. Predvodio je Rumuniju na Mundijalu 1994. ka najvećem uspehu te reprezentacije na šampionatima, kada su u četvrtfinalu ispali od Švedske nakon penal serije. Hađi je postigao tri pogotka na tom prvenstvu, uključujući i gol u senzacionalnoj pobjedi nad tadašnjim, a i sadašnjim vicešampionom svijeta, Argentinom. U prvoj utakmici u grupi protiv Kolumbije, Hađi je postigao jedan od najljepših golova na prvenstvu, tako što je sa oko 35 metara lobovao Oskara Kordobu. Na kraju je “karpatski Maradona” svrstan i u najbolji tim prvenstva.

Hađi se smatra herojem u svojoj državi, ali i u Turskoj gdje je pet godina igrao za Galatasaraj. Igrač godine u Rumuniji bio je šest puta, a takođe se smatra jednim od najboljih fudbalera u prošlom vijeku.

Sa reprezentacijom je nastupao na sva tri svjetska prvenstva koja su održana u posljednjoj deceniji XX vijeka, a igrao je i na isti broj evropskih prvenstava 1984., 1996. i 2000.

Dres Rumunije oblačio je 125 puta, a postigao je 35 golova i tako je za sada drugi po broju odigranih mečeva iza Dorinela Munteanua, i prvi po broju postignutih golova.

U novembru 2003. na UEFA-inom jubileju, Hađi je izabran za najistaknutijeg igrača Rumunije u posljednjih 50 godina od strane Fudbalskog saveza Rumunije, a jedan je i od rijetkih igrača koji su igrali za oba španska rivalska kluba, Real i Barselonu.

Marta 2004. imenovan je kao 25. među 125 najboljih živih fudbalera, od strane Pelea, a iz fudbala se povukao 24. aprila 2001., u utakmici pod nazivom “Gala Hađi“.

Gari Lineker

Gari Vinston Lineker rođen je 30. novembra 1960. u Lesteru. Jedan je od najboljih napadača na Ostrvu osamdesetih i devedesetih godina, a vrhunac karijere doživio je na Svjetskom prvenstvu u Meksiku 1986. kada je sa šest postignutih golova bio najbolji strijelac Mundijala.

On je tada postigao het-trik u duelu u okviru grupe protiv Poljske, zatim je dva postigao protiv Paragvaja u osmini finala, a jedan je upisao protiv Argentine u četvrtfinalu.

Legendarni Gari nastupio je i na Svjetskom prvenstvu u Italiji, a tada je mreže protivnika tresao četiri puta. Pamti se njegov učinak protiv Kameruna u četvrtfinalu, kada je sa dva gola preokrenuo rezultat i odveo Englesku u polufinale. Oba je postigao sa bijele tačke, a oba penala su napravljena nakon prekršaja nad njim.

Lineker je igračku karijeru započeo u Lesteru za koji je odigrao 194 utakmice i postigao 95 golova. Zatim je prešao u Everton gdje je dres oblačio 41 put, a 30 puta tresao mrežu rivala, što ga je preporučilo Barseloni. U katalonskom klubu je upisao 103 nastupa i 42 gola, nakon čega ide u Totenhem. “Pijetao” je bio 105 puta, a za londonski tim je dao 67 golova. Pred kraj karijere odigrao je 23 meča za japansku Nagoju i postigao devet golova.

Uz sve ove utakmice tokom 16 godina karijere, za reprezentaciju Engleske je ubilježio 80 mečeva i 48 golova.

Ipak, ono po čemu će veliki Gari, koji je svoju igru zasnivao na mješavini vještine, šarma i inteligencije, ostati isto upamćen, jeste to da nikada nije u karijeri dobio ni žuti ni crveni karton.