Predstavljamo mlade nikšićke pjesnike – Sonja Milatović

Kada si i pod čijim uticajem počela da pišeš poeziju?

Ja nijesam Sonja iz Vitove poezije, ali jesam Sonja koja oduvijek zna da su staze pjesništva ujedno i staze njenog života.
Poeziju pišem još od osnovne skole. Sve je počelo kao, naizgled, obična dječja igra riječima, ne sluteći da će prerasti u nepresušnu potrebu, izvor radosti, ali i lijek za strepnje i neke obične zemaljske tuge. 
Oduvijek ističem da dolazim iz grada Vita Nikolića, Duga Krivokapića i ostalih pjesničkih velikana, a na stvaranje su me podstakli stihovi nikšićkog kantautora Miladina Šobića. Jednom se u meni rodila želja da mu posvetim pjesmu umjesto zahvalnice jer je tako svevremen, a naš. On je taj, koji me je kroz svoja maestralna djela, naučio da je stvaranje stihova zapravo način da riječima naslikam pejzaž duše ili portret srca, baš kao što me je i Vito naučio da je pisanje, zapravo, moj način da iznesem malo nježnosti ispod kaputa i da poručim da će dobri duh Nikšića živjeti i kroz zime koje tek dolaze.

Kako doživljavaš svoju pjesničku misiju?

Često mi postavljaju pitanje koliko je teško biti pjesnik u vremenu kad sve miriše na materijalizam, u dobu kad su ljudi zaboravili na neke iskonske vrijednosti i kad su knjigu, našeg najtišeg, a najmudrijeg učitelja, tako lako, skoro pa, prepustili zaboravu, okrećući se toj savremenoj enciklopediji što se internetom zove. Odgovor je uvijek isti. Lako je biti pjesnik onda kad hodajući pjesmu držiš za ruku, onda kad stihove ispisuješ nečijim osmijehom.
Moja pjesnička misija nije ništa drugo nego pokušaj da ljudima pošaljem snažnu poruku koliko je vazno da u ovom svijetu izgrade neki svoj svijet, da se sačuvaju od površnog i besmislenog, da se distanciraju od svega što nema dušu i da dišu, ćute i žive ljubav, jer dok je ljubavi, biće i svijeta, a i poezije. Kroz stihove često odćutim jednu veliku istinu, a to je da je u životu veoma važno imati nekoga ko će znati i vašu tišinu lako da prevede u riječi. Znam, mnogi će pomisliti da pomalo pjesnički zaneseno vjerujem u bajke, ali život i jeste bajka onoliko koliko smo mi u stanju takvim da ga učinimo.

Šta ti je donijelo postojanje Književnog kluba „Poenta poetika“?

Član sam Književnog kluba „Poenta poetika“ jos od njegovog osnivanja. Klubu dugujem veliku zahvalnost, jer mi je pružio priliku da se afirmišem i budem dio velikih poetskih manifestacija. Klub uvijek opisujem kao oazu talenata i drugarstva. Zahvalna sam na prilici da upoznam sve te divne ljude i na šansi da saslušam pohvale i savjete, ali i kritike kako starijih pjesnika, tako i mojih vršnjaka, pa čak i onih najmlađih, koji su tek počeli da istražuju svijet poezije. Kroz razgovore sa njima otkrivam neke nove horizonte i svakako da svaka riječ koju mi upute pomaže da postanem najbolja verzija sebe.

Da li pjesnički susreti i konkursi pomažu mladim autorima da se afirmišu?

Pjesnički susreti i konkursi su, rekla bih, zlatna šansa nas mladih autora. Naglasila bih da mi je bila velika čast, kada sam sa svega 17 godina, dobila priliku da prvi put budem dio tradicionalnih Nikšićkih književnih susreta, našavši se na sceni pored velikih nikšićkih, ali i crnogorskih pjesničkih imena. To su ti trenuci u kojima u nama odrasta pjesnik, svjestan činjenice da je na pravom putu i da pero nikad ne smije odložiti. 

Konkursi su sjajna prilika da se za našu poeziju čuje i van našeg grada, pa i naše države. Moram priznati da uvijek pjesme šaljem na nagovor porodice, prijatelja i pjesnika iz kluba, bez ikakvih očekivanja, vjerovatno zato što mi je samokritičnost suviše izražena. Uvijek budem iznenađena rezultatima i, naravno, da je velika čast i neizmjerna sreća što, već sad, iza sebe imam mnogo priznanja, koji su dokaz da letim na krilima uspjeha, ali i opomena da se još više posvetim onome što me čini svojom i potpunom, a to poezija, definitivno, jeste. Dobitnik sam brojnih nagrada među kojima su nagrada „Radule-Željko Damjanović“, nagrada na konkursu u čast Vita Nikolica „Mojim vršnjacima“, specijalna nagrada za poeziju na konkursu „Durmitorski vjesnik“, nagrade zahvaljujući kojima sam objavljena u zbornicima u kojima su svoje mjesto našli autori iz cijelog svijeta. Ipak, moram istaći, najdraže priznanje, do sada, je ujedno i najnovije, a to je međunarodna književna nagrada najoriginalnije ljubavne pjesme na XVII javnom konkursu ljubavne poezije „Pjesma nad pjesmama“ u kategoriji „Mlade nade ljubavnog pjesništva“, koji je organizovao Klub umjetničkih duša iz Mrkonjić Grada. Nagradu sam dobila za pjesmu „Stanica zauvijek“. Smatram da u životu svakog pjesnika postoje pjesme za koje ga veze neka neobjašnjivo čvrsta nit. U toj pjesmi je skriveno ispisana jedna moja važna nit. Vjerovatno zbog toga me je i to priznanje učinilo beskrajno srećnom i ponosnom.

Da li je u planu objavljivanje pjesničkog prvijenca?

Svaki pjesnik budan sanja o tome da jednom njegovi stihovi, rasuti po papiru između nekih lijepih korica, ugledaju svjetlost dana, pa tako i ja. Objavljivanje zbirke je, možda, i kruna stvaralaštva svakog autora i ja, iskrena da budem, svjesna odgovornosti koju taj čin donosi, još uvijek čekam da osjetim da je pravi trenutak da se odvažim da učinim to. Priželjkujem da uskoro zajedno kroz stihove hodamo mojom stanicom zauvijek tragom mog nasmijanog d-mola, da otkrijemo kako su me to nečije ruke odvele do kraja svemira, da saznamo šta ja to nikad ne zaboravljam i da vam otkrijem kako to i kad pokisnem, pokisnem srećna. Zato, jedva čekam taj tren u vječnosti u kojem će moja zbirka „Vodim te u nezaborav“ postati još jedna lijepa strana moje stvarnosti, nadajući se da ću na taj način, još jednom, podsjetiti ljude da žive život vrijedan nezaborava i ljubav vrijednu svega. 

Sad kad si moja pjesma

Znaš, 

jednom sam te stvorila

od riječi, od tih tananih tkanja, 

spajajući sve što me, do tada, činilo živom

to moje more i nebo u čiju sam se ljepotu često klela.

Znaš,

jednom kad nijesi bio tu,

ja sam ti pričala tokom lutanja kroz oazu sna

kako se srećno traje kroz vrijeme

i kako baš tvoj osmijeh budi hiljadu i jedno sunce na ovoj siromašnoj planeti.

Znaš, 

jednom kad si bio bajka,

ja sam ubjeđivala vrijeme i ljude da si istina,

samo da si negdje na nekoj stanici zaglavljen između imaginiranog i realnog,

da se gubiš na stazama sopstvenih iluzija dok iz vidokruga ti nestaje stvarnost

i postaješ nervozan jer voz opet kasni. 

Znaš, 

jednom dok te nije bilo,

rekla sam im da znam da postojiš

tamo negdje iza horizonta

i da potajno voliš zalaske sunca.

Rekla sam i da ćeš doći užurbano

razbijajući sve časovnike na svijetu,

jer si propustio jedno svitanje na molu.

I došao si.

I ja sam znala da ćeš doći.

I više se ne utapam u d-molu kao moru tuge,

već i tada slavim sunce na tako tih način.

Svi su d-molovi moji, svi dani i sati..

Došao si..

probijajući sve daljine,

gradeći mene tamo gdje sam jednom željela da se rodim.

Na obali u svitanje.

I ne, nijesi bajka..

nijesi moje večernje maštanje niti jutarnje priviđenje,

već si ti ti..

I ostaješ ti..

Moj nasmijani d-mol.

Goran Radojičić