Posljednji bedem odbrane muškog rukometa u Nikšiću

Rukometni radnici su bili prinuđeni da dignu ruke u vis i potpišu kapitulaciju, a brojni talenti natjerani su silom prilika da se snalaze i traže nove klubove u drugim gradovima širom Crne Gore.

Ipak, dugogodišnji rukometni radnik, Božo Mušikić, koji je cijeli svoj život posvetio ovom sportu, nije dozvolio da entuzijazam skroz splasne, pa je sa grupom momaka koji svojim talentom obećavaju da bi mogli biti nasljednici igrača poput Rada Mijatovića, Ivana Nikčevića, Vlada Osmajića, Alena Muratovića, Marka i Gorana Lasice, Jova Damjanovića, Ivana Čolakovića, Mila Mijuškovića ili onih starijih Sloba Nikolića, Branka Dumnića i mnogih drugih, učinio krajnji napor da se posljednji plamičak nade za muški rukomet ne ugasi skroz. Zahvaljujući dobroj volji sadašnjeg vlasnika Malog stadiona, ovi dječaci zajedno sa Božom, ljeto provode trenirajući na terenu koji odolijeva zubu vremena, a na mjestu gdje se nikšićki sport nekada razvijao i gdje je opstajao i u mnogo težim vremenima.

Najveća nagrada za uloženi rad i trud, kao i za neposustajanje i u najtežim trenucima, stigla je od selektora pionirske reprezentacije Crne Gore, koji je nedavno na okupljanje nacionalnog tima na Ivanovim koritima, pozvao osam dječaka iz Sutjeske. Jedino je sa Cetinja bilo toliko igrača, što još jednom potvrđuje činjenicu da smo nakon Prijestonice najrukometniji grad u državi, ili bi, možda, to trebali da budemo.

Božo nam naglašava, a to se lako moglo zaključiti i iz priloženog, da su uslovi za rad više nego skromni, i da su on i njegova ekipa ostavljeni na milost i nemilost. „Krpili“ su se kako znaju i umiju da izguraju prethodnu sezonu, a tamo su u pionirskoj ligi bili drugi, odnosno najbolji poslije Lovćena. Ipak, ni taj rezultat nije bio dovoljan da neko odgovorniji stavi prst na čelo i zamisli se nad sudbinom muškog rukometa u Nikšiću.

„Ja sam ostao da vodim ove dječake i da ih treniram i pored svih problema koji nas pogađaju, maltene svakodnevno. Tražili smo pomoć na mnoga vrata, ali je malo ko imao sluha za nas. Istrajavamo ipak i pored svega, jer mi volju za rad daju ovi talentovani momci koji imaju ogromnu želju za rukometom. Napravili smo i uspjeh osvajanjem drugog mjesta u pionirskoj ligi, što je još jedan dokaz da je i te kako ispravno što ne odustajemo, a naših osam članova je imalo priliku skoro da bude i na okupljanju nacionalnog tima“, ističe Mušikić u razgovoru za naš portal.

Ipak, odaje se utisak, da se ne radi o sportu i klubu koji je u naš grad prije nešto više od deceniju donio i pehar nacionalnog Kupa, sport u kom smo imali reprezentativce i kada smo bili veća država, već o sportskoj disciplini sa kojom tek treba da se upoznaju Nikšićani. Onda pogledate vrijedne momke pod Božovom palicom, koji zaboravljaju, ili pak možda još nijesu svjesni, da pod Trebjesom za njih neće biti mjesta koliko god im od ruke išlo ovo čime se sada bave.

„Nadam se da će neko okrenuti i prema nama, da će stići pomoć jer ovi momci to zaista zaslužuju. Oni su željni dokazivanja i treba da napreduju, a to se ne može postići bez adekvatnijih uslova. Za mnoge sportove sluha ima u gradu i to je odlično, ali za rukomet nema i to mora da smeta svima nama rukometnim radnicima. Talenat i potencijal su tu, samo treba se to prepozna na još nekim mjestima, dok još nije kasno jer bi se mogli i ovi momci dovesti u situaciju, da ni krivi ni dužni, ostanu na ulicu“, dodao je Mušikić.

Bilo kako bilo, ovi momci, zajedno sa svojim trenerom, već sada mogu biti ponosni, jer su samo oni krivci što duh muškog rukometa u Nikšiću još uvijek nije u potpunosti zamro.