Virpazar: Druga nagrada za nikšićku pjesnikinju Sonju Milatović

- Autor onogost.me
- 07.12.2019. u 06:57
Na tradicionalnom konkursu za najbolju pjesmu o vinu, u okviru XXIII Festivala vina i ukljeve u Virpazaru, drugu nagradu osvojila je nikšićanka Sonja Milatović sa pjesmom "Amanet".
O nagradama je odlučivao tročlani žiri, a Sonja je pjesmu poslala pod šifrom “Džemper za vinograd”
Ovo je drugi put da će se naša sugrađanka s ove manifestacije kući vratiti sa nagradom u rukama, a kako je kazala za naš portal, velika joj je čast da se opet nalazi u samom vrhu tabele sa starijim autorima.
“Pjesmu sam poslala pred samo zatvaranje konkursa, bez ikakvih očekivanja. Pisala sam je u čast svom djedu, koji je bio veliki ljubitelj vina, dok su mi pred očima plesale slike vinograda kroz koje sam kao klinka bosonoga trčala i dok mi je u glavi odzvanjala melodija Šobićeve pjesme “Džemper za vinograd”. Pisala sam je čovjeku koji je gradio moja krila, duši čijim pričama sam vođena obišla planetu, biću koje je zaista bilo tihi heroj mog djetinjstva. Ja sva ta lijepa sjećanja čuvam kao najvrednije nasljeđe, zbog toga je i pjesma simbolično dobila ime “Amanet””, istakla je Sonja.
AMANET
Pletem ti šal od stihova
i bacam ga u nebo
s nadom da će se zakačiti
za krila galeba,
jer čula sam da on ima propusnicu
na kapiji raja.
Možda te opazi gore,
gdje neumorno čuvaš moje snove,
možda sa svojih krila
strese moje stihove,
a ti u njima prepoznaš mene
koju si ostavio ovdje
da sama preživim ovaj suviše hladan svijet.
Ovdje ništa nije isto kao onda kad si otišao.
Lampa na kredencu i dalje obasjava
cijelu sobu u predvečerje.
Baka i dalje po navici jutrom
na sto stavlja dvije šolje za kafu,
mada je jedna godinama prazna.
Nije sama, ne brini, idem često.
Kad god dođem
sjednem na jastuk kraj prozora
i posmatram ti vinograde.
I nekad mi se čini
kao da su i oni s tobom zaspali,
mada se u njima i dalje živi.
Vinogradi i dalje mirišu,
ali meni miris tvog džempera nedostaje.
Bez brige, đede,
i ovogodišnja berba je bila uspješna.
Al’, znaj, kad god zakoračim
među redove vinove loze,
čini mi se da počnem da tonem.
Da me uvijek nijesi vodio sa sobom,
tačno bih ih krivila da su mi krali tebe od mene.
Možda ja nijesam ista,
al’ ni oni nijesu isti, đede.
Džaba sve, kad ti kažem.
Niko ne umije to što si znao ti.
Vinograd si znao da oslušneš
i uvijek sam mislila,
da nije to od vjetra,
da se čokoti savijaju jedino
onda kad ti naiđeš.
Dječiji slijepo sam vjerovala
da je to njihov naklon tebi,
koji si im poklonio život,
ali i onaj svoj podredio.
Miluju ih i ovi
što su ostali poslije tebe tokom berbe,
al’ oni, Boga mi eto,
kao da znaju da to nijesi ti.
Ni grožđe više ne miriše
onako da, kad baba unese zdjelu,
zamiriše cijela kuća.
Nema toga više, đede,
mora da si sa sobom odnio neku tajnu formulu,
da nam i ona s tobom nedostaje,
jer stari si ti mudrac.
Kad već fali, nek’ fali duplo,
onako da nostalgija preko čaše preliva.
Znaš, kad na značajne datume
otvorimo boce
koje su ostale iz tvojih berbi,
čini mi se da se prostorijom razleti
nježnost tvojih grubih ruku.
Ovo vino od skoro, oprosti,
al’ ne miriše ni u pola dobro
kao ono kojim si ti burad punio.
Ono tvoje je, kunem se, pričalo.
Ispod svakog čepa je skrivalo
istinu o sreći,
jer se u nekoj kući neko rodio,
al’ i laži poput one:,,Dobro sam”,
onda kad je nekog boljelo srce.
Dobro vino šapuće
o (ne)ostvarenoj ljubavi,
o (ne)ispunjenim željama,
o (ne)promašenom životu,
a tvoje vino je pričalo.
I ne, nije do grožđa,
a ni do vinograda,
do vinogradara je.
Do tebe je, đede, znam.
I znaš, sjećam se, govorio si da ću odrasti
onda kad počnem da volim jednog čovjeka.
Zavoljela sam njega,
koji me je budio Šobićevim melodijama,
pa smo nerijetko skupa
odlazili u vinograd
i uvijek je pažljivo o tebi slušao,
nazivajući te herojem mog djetinjstva,
dok je njegov džemper upijao moje suze.
Zamišljala sam naše dvije kćerke
kako bosonoge trče tvojim vinogradom,
baš kao i ja onda kad sam bila klinka,
dok mi on miluje stomak
u kom tik ispod mog srca raste tvoj praunuk.
Maštala sam kako će naš sin
jednom puniti tvoje korpe grožđem
i lijepiti etikete na boce u podrumu.
Noćas ti suzama pozdravljam vinograde,
jer htjela sam da noseći flašu starog crnog
pređeš preko mog novog kućnog praga,
da svjedočiš svemu što postajem.
I mada si me ubjeđivao
da ću biti najbolja majka i siguran dom,
sad me nekako, iskreno, sve ovo malo plaši,
al’ ne mari, poći ću u vinograd
da pronađem odgovore.
On će mi pričati umjesto tebe.
Vinograd nije pust
dok god na njega odnekuda gledaš ti.
Pričaj mu i dalje, molim te,
a ja ću da ćutim,
jer vinograd je ništa,
a vinogradar je sve.
Dobro vino priča.
Neka ti ono iz berbe iz ‘05,
koje će se naći u čašama,
onda kad rodim sina,
ispriča kako se
moja neostvarena ljubav, ipak,
ostvarila.
Vinograd i dalje miriše, đede,
al’ moja djeca ni u tom mirisu
neće prepoznati tebe.
Hvala ti,
jer ostavio si mi vinograd.
Neka ga,
neka mene boli,
dok ostali ispijajući vino
smijehom pozdravljaju sjećanje na tebe.
Vino podsjeća,
ja osjećam.
Pamtim.
Ne zaboravljam.
Za zauvijek.
,,Pričajmo iskreno, bez uvreda, laži i spinovanja.”
Ovaj razgovor se vodi prema Onogoštovim pravilima. Molimo, pročitajte pravila prije ulaska u diskusiju.
Povezani članci
- Kultura
- u
- 0
- Kultura
- u
- 0
- Kultura
- u
- 0