Bibliotekar preporučuje – Poezija i proza Miloša Crnjanskog

U podne sišao je na ulicu. Crnjanski je nosio dvije novčanice i osjećao se nezaštićenim, kao da sav svijet zna šta će da kupi, ako se vidi taj novac stisnut u šaci. Sjeo je u restoran “Kod orača” i poručio jelo i čašu vina. Sjedio je sa ručkom ispred sebe i gledao. Gledao je kroz vrijeme, i sjećao se da svakoj ostvarenoj ljubavi, treba žrtvovati dvije neostvarene, jer tada ona ostvarena vrijedi koliko tri druge. Prisjećao se kako je u Alpima vidio dugački bijeli konac, kako visi u provalji, prikačen vrhom za stijenu, a vjetar ga njiše. Odmah je još onog dana znao da to svakako nije bijeli konac nego tanušni vodopad. Ali sada, posle toliko godina, znao je još nešto. Znao je da ni ono što je konac lelujalo nije bio vjetar. Bilo je to nešto drugo. Kao nešto drugo htio je sad da vidi i književnost. Zamijenimo, zaključivao je Crnjanski na kraju, priču životom i izvedimo iste procijene.

Ja sam star, nastavljao je gledajući u svoju čašu vina, ja sam star, i plod koji mi se sada ukazuje – moj život valja ubrati malo ranije, nešto prije nego što sasvim sazri. Tako će moja starost i prerano ubiranje ploda, koji sad više nije priča, nego život, i to moj život, doći u ravnotežu. Istina, biće malo oporosti u tom ranije ubranom plodu. Tada je pozvao konobara, uplatio netaknut ručak i otišao kući. Crnjanski nije htio više da živi. Prestao je da jede i pije i njegov život se otkinuo sa stabla nešto ranije nego što je trebalo. Kažu da je umro ljut kao ris, uvjeren da je ipak zakasnio.

Mizera

Kao oko mrtvaca jednog

sjaje oko našeg vrta bednog,

fenjeri.

Da l noć na tebe svile prospe?

Jesi li se digla među gospe?

Gde si sad Ti?

Voliš li još noću ulice,

kad bludnice i fenjeri stoje

pokisli?

A rage mokre parove vuku,

u kolima, ko u mrtvačkom sanduku,

što škripi.

Da nisi sad negde nasmejana,

bogata i rasejana,

gde smeh vri?

O, nemoj da si topla, cvetna,

O, ne budi, ne budi sretna,

bar ti mi, ti.

O, ne voli, ne voli ništa,

ni knjige, ni pozorišta,

ko učeni.

Kažeš li nekad, iznenada,

u dobrom društvu, još i sada,

na čijoj strani si?

O, da l se sećaš kako smo išli,

sve ulice noću obišli

po kiši?

Sećaš li se, noćne su nam tice

i lopovi, i bludnice,

bili nevini.

Stid nas beše domova cvetnih,

zarekli smo se ostat nesretni,

bar ja i Ti.

U srcu čujem grižu miša,

a pada hladna, sitna kiša.

Gde si sad Ti?

Roman o Londonu – Miloš Crnjanski (odlomak):

“Imаo je običаj, u poslednje vreme, dа ponаvljа, dа je, u životu, sve slučаj: Nesrećа čovekovа – slučаj. Poznаnstvo – slučаj. Rаspućin – slučаj. Gospođin Novgorod – slučаj. Smrt – slučаj. Božjа voljа – slučаj.Tаj lepi zаlаzаk suncа isto je bio – slučаj.”  

Ukoliko želite da uronite u divni svijet literature i pronađete djela velikih svjetskih klasika, kao i djela na psihološke, kriminalističke, ljubavne , avanturističke teme, i ako vam je potrebna stručna literatura, JU Narodna biblioteka “Njegoš” i NVO Društvo prijatelja biblioteke “Njegoš” vas pozivaju da se učlanite u Biblioteku “Njegoš”. Godišnja članarina iznosi pet eura. U okviru biblioteke, koja se nalazi u zgradi Dvorca Kralja Nikole, postoji čitaonica gdje možete provesti sate čitajući zanimljiva štiva. Jedna poslovica kaže da: Dobru knjigu čini dobar čitalac, zato vas željno očekujemo.

Ivan Lješković