Bibliotekar preporučuje – “Besudbinstvo”

Pored brojnih istorijskih, književnih i filozofskih studija o holokaustu, Kertesovo svjedočanstvo se razlikuje po tome što je individualno, lično, svjedočanstvo koje ne izriče moralne ili neke druge osude. Smatrao je da bi pisac preživio život poslije Aušvica mora svoj stid savršeno uobličiti u trajnu formu. Napisao je romane “Tragač”, “Fijasko”, “Kadiš za nerođeno dijete”, dužu pripovjetku “Engleska zastava”, zapise “Dnevnik sa galije”, knjigu eseja “Neko drugi”, objavio je i knjigu “Holokaust kao kultura”.

Kertes  nikada nije bio u centru književnih zbivanja u Mađarskoj, niti je pripadao nekoj književnoj struji. Ipak, njegovo djelo je zbog svoje visoke vrijednosti prihvaćeno u Evropi. Njegov uspjeh stigao je upravo preko Njemačke, zemlje u kojoj je preživio holokaust. Devedesetih se preselio u Berlin i tamo proveo dvanaest godina života. Prevodio je sa njemačkog Frojda, Ničea, Vitgenštajna, Huga fon Hofmanstala, Eliasa Kanetija… Godine 2002. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za roman “Besudbinstvo”. Umro je 2016. godine u Budimpešti u 86. godini života poslije duge i teške bolesti.

“Besudbinstvo” je Kertesov prvi i najpoznatiji roman, objavljen 1975. godine. Dvije decenije nakon doživljaja iz Aušvica i Buhenvalda Kertes je počeo da piše ovaj roman izuzetne književne vrijednosti. Smatra se jednim od najvažnih i najradiklanijih djela o holokaustu. Roman govori o deportaciji, o životu u Aušvicu, u Buhenvaldu, u logorskoj bolnici, o povratku i suočavanju sa razrušenim gradom i porodicom… Pisan je iz perspektive četrnaestogodišnjeg dječaka, onoga ko ne zna ništa  i ne razumije šta se dešava.  U romanu su korišćeni metajezički kodovi: narativima o holokaustu pristupa se ironično upravo onda kada su shvataju ozbiljno, konvencionalni jezik je narušen prečestom upotrebom fraza i citata, oblici obrazovnog romana ili autobiografije narušeni su parodizacijom razvoja ličnosti, svrhovitosti, kauzalnosti…

“Napisao sam ovaj roman kao neko ko pokušava da u dubini mračnog podruma napipa izlaz”, rekao je Kertes o romanu “Besudbinstvo”.

Odlomak
 

“Koraknuo sam sa tatom, koraknuo sam sa mamom, koraknuo s Anamarijom i koraknuo – i od svih koraka taj je valjda bio najteži – sa starijom sestrom. Sad bih joj već umio reći šta znači ‘Jevrejin’: ništa, barem meni, i u suštini ništa sve dok ne počnu koraci. Ništa nije istina, nema druge krvi i nema inog, jedino… zapeh, ali mi najednom dođoše u pamet novinareve riječi: ima samo datih situacija i u njima drugih datosti. I ja sam proživio jednu datu sudbinu. To nije bila moja sudbina, ali sam je ja proživio – i nikako ne mogoh shvatiti kako im to ne ulazi u glavu: da sad već moram nešto sa njom da uradim, da je nekud postavim, nečemu priključim, sad više ne mogu da se zadovoljim time da je predstavlja pogrešku, slijep slučaj, nekakvo tamo iskliznuće, ili da se nije ni desila, možebiti. Vidio sam, veoma sam dobro vidio, da me ne shvataju najbolje, da im moje riječi nijesu po ukusu, nego ih neka čak razdražuje. Vidio sam da bi se čika Štajner rado umiješao, na drugom mjestu pak skočio sa stolice, ali sam vidio i to da ga drugi starac zadržava i čuo kako mu govori: − Pustite ga: zar ne vidite da mu je stalo samo do toga da govori? Pa neka govori, pustite ga − , a ja sam i govorio, mada možda uzalud a malo i nepovezano. Pa i na ovaj način dao sam im do do znanja: nikada ne možemo započeti novi život, uvijek smo u mogućnosti jedino da nastavimo stari. Ja sam koraknuo, a ne neko drugi, i rekoh da sam u datoj sudbini bio do kraja pošten. Jedina mrlja, mogao bih reći mana u ljepoti, jedina eventualnost koja mi se može prebaciti jeste što ovdje sada razgovaramo – ali za to nijesam kriv ja. Zar žele da čitavo to poštenje i svi moji raniji koraci izgube smisao? Čemu ta nagla promjena vjere, čemu to suprotstavljanje, zašto ne žele da uvide: ako ima sudbine, onda nema mogućnosti slobode, ako pak – nastavih i sam sve više iznenađujući, sve se više zagrijevajući – ako ima slobode, onda nema sudbine, odnosno – zastadoh, ali samo za pauzu od jednog udisaja – onda smo sudbina mi sami – dosjetih se najednom, ali s tolikom jasnošću u tom trenutku kao nikada dotle.” 

Ukoliko želite da uronite u divni svijet literature i pronađete djela velikih svjetskih klasika, kao i djela na psihološke, kriminalističke, ljubavne, avanturističke teme, i ako vam je potrebna stručna literatura, JU Narodna biblioteka “Njegoš” i NVO Društvo prijatelja biblioteke “Njegoš” vas pozivaju da se učlanite u Biblioteku “Njegoš”. Jedna poslovica kaže da: Dobru knjigu čini dobar čitalac, zato vas željno očekujemo. 

Ivan Lješković