Dezinformacije iz ugla novinara: Kako naći mjeru između brzine i istinitosti

Slično misle i čitaoci portala Onogošt.

Tako od 160 osoba koje su popunile anketu portala Onogošt “Dezinformacije i mediji: Kakvo je Vaše mišljenje?”, samo šest vjeruje medijima. Čak 103 ne vjeruje, a 50 vjeruje djelimično.

Gotovo svakodnevno 120 osoba je navelo da u medijima pročita neku informaciju za koju se ispostavilo da je netačna, ponekad 37, a veoma rijetko jedna osoba.

Veći dio čitalaca koji su popunili anketu smatraju da su dezinformacije više zastupljene na portalima (122) nego na televiziji (26).

Tako smo pitali one koji su najodgovorniji za sprečavanje širenja dezinformacija – novinare portala, novina i televizije kako oni gledaju na ovaj problem.

“Lažne vijesti iliti dezinformacije su uvijek postojale, s tim što su poslednjih tridesetak godina, nažalost, učestalije u odnosu na period prije toga. Novinar sam 22 godine i veoma često se susrećem sa dezinformacijama koje su postale i “vidljivije” zahvaljujući društvenim mrežama i raznim portalima koji ne poštuju profesionalne standarde, odnosno uopšte ih i ne primjenjuju”, navodi Biljana Brašnjo, novinarka Radio-televizije Nikšić (RTNK).

Svaka informacija, ma gdje da je objavljena ili je kao novinari dobiju od neke osobe, kako naglašava Brašnjo, mora se provjeriti detaljno i više nije dovoljno da to bude jedan ili dva izvora, već mnogo više.

“Novinar koji poštuje profesionalne standarde doveden je u situaciju ”između više vatri” – poslodavca koji želi da novina/ portal/ agencija koju posjeduje ili uređuje bude “prva” u plasiranju neke informacije pa vrši pritisak na novinara (što je katastrofalno, a nažalost se dešava); tu je i želja samog novinara da neku vijest objavi prije svih (još katastrofalnije jer nije svjestan šta čini sebi); a onda i javnosti – izvora informacije ili dezinformacije. Sve u svemu novinari danas rade u vrlo lošem okruženju”, smatra ona.

Brašnjo ističe da i čitaoci, slušaoci i gledaoci mogu doprinijeti sprečavanju širenja lažnih informacija na način što će novinare, kao glas javnosti, shvatati mnogo ozbiljnije i suzdržavati se od plasiranja dezinformacija koje najčešće dolaze upravo od njih.

Krivica i sankcije

Za to što lažne vijesti uzimaju sve više maha Brašnjo smatra da su najčešće odgovorne društvene mreže.

“Najveći krivac su društvene mreže, mogućnost komentarisanja tekstova i priloga na internet prezentacijama, portalima i slično koje mnogi koriste upravo za širenje dezinformacija”, dodaje ona naglašavajući da je sankcionisanje neophodno ali da se mora početi od izvora-onoga ko je plasirao, onda i redakcija – koje trebaju da imaju urednike koji će kontrolisati i savjetovati novinare-dopisnike, pa tek onda novinare – dopisnike.

Novinar Pobjede Ratko Perošević u novinarstvu je červrtinu vijeka i mogao bi, kaže, zaključiti da se nikad više s dezinformacijama nijesam susretao nego sad.

„Krajem prošlog vijeka (iako to sad djeluje mnogo daleko) gotovo se nije mogla čuti ili pročitati, ali bilo je i manje novinara, mnogo manje medija, pa i u redakcijama su bili cijeli urednički timovi… Bilo je u našoj profesiji mnogo manje onih koji su školovani za novinara, ali imam osjećaj da se neuporedivo više poštovao kodeks našeg esnafa, te da su kroz ta “novinarska sita” prolazili ili više decenija opstajali samo rijetki, a da je objavljivano i emitovano samo ono što vrijedi (manje ili više, ali vrijedi). Dezinformisanost je kulminirala posljednjih godina i izgleda, nažalost, da nije dostigla svoj pik“, smatra Perošević.

Društvene mreže i portali su, dijeli mišljenje za koleginicom, najviše tome doprinijeli.

„Živimo vrijeme u kome svaka budala, svako pismeno i nepismeno, može da napravi fotografiju ili napiše rečenicu koja će otići u etar. Nerijetko, ta se informacija prenosi iz medija u medij, samo se kopira i eventualno promijeni djelimično, pa se stiče utisak da bajni novinar želi još i da joj doda sopstevni “šmek”, prepoznatljivi stil…, ne bi li zavrijedio pažnju svojih čitalaca, pratilaca, virtuelnih prijatelja… Naravno sve je nekažnjivo, svak svašta može da napiše i da ne odgovara ili je autoru najveća kazna to što će ga neko opsovati ili mu priprijetiti u komentaru. Novinari ne čuvaju sagovornika, ne poštuju njegova prava, nemaju dobru namjeru, ne mare za opšte dobro prije nego i krenu da se bave nekom temom, pa bilo da su u potrazi za informacijom, neobičnom pričom, reportažom… i onda je jasno kakav će biti epilog“, dodaje on.

Na pitanje kako se sam čuva od dezinformacija, Perošević odgovara:

„Uspijevam, donekle, prepoznati šta je dezinformacija i ne “nasijedam” olako, ali prije svega zbog toga što znam ko je i s kojim ciljem objavio.“

Tri puta mjeri, jednom sjeci

Za više od deceniju rada u medijima, novinarka Televizije Vijesti Dijana Savović, svakodnevno je u prilici da informiše javnost. To je, kaže, neprocjenjiva draž novinarstva, ali i nimalo lak zadatak u kojem se drži one narodne – tri puta mjeri, jednom sijeci.

“Odmah da kažem da onaj ko nema osjećaj za pravdu i poklekne pred prvom preprekom – u novinarstvu nema šta da traži niti će naći. Sa druge strane, onaj ko uživa da ispravlja krive Drine, na pravom je mjestu. Baratanje činjenicama, traganje za istinom i pomjeranje stvari unaprijed – osnovni su postulati na kojima bi trebalo da se temelji rad svakog novinara, ili andrićevski – “Sve su Drine ovog svijeta krive; nikada se one neće moći sve ni potpuno ispraviti, ali nikada ne smijemo prestati da ih ispravljamo””, navodi Savović.

Još na počecima rada, shvatila je, kaže, da je kod izrade jednog TV priloga najvažnije biti na licu mjesta i sve potkrijepiti originalnim snimkom. Drugo je – pitati za mišljenje sve strane i treće – iskaze smještati u pravilan kontekst.

“Naravno, tu je i lični pečat novinara, ali on mora biti doziran i ne smije nikada skretati sa glavne teme. Tako napisan tekst odnosno izmontiran prilog iza kojeg stoji ono što ste lično vidjeli i doživjeli, umnogome se razlikuje od uradka koji je stvoren tragom informacije preuzete sa fejsbuka ili nekog portala. Naglašavam da su društvene mreže veliki neprijatelji informisanja odnosno prijatelji dezinformisanja, jer tu piše ko šta želi, najčešće jednostrano i nepotkrijepljeno,  površno. Takođe, nema supervizora ili urednika koji bi to propustio kroz svoje filtere”, objašnjava ona.

Senzacionalistički naslovi kao mehanizam dezinformisanja

Kao poseban mehanizam dezinformisanja, istakla je naslove, najčešće senzcionalistički skrojene kako bi ih otvorio što veći broj ljudi.

“Treba imati u vidu da nerijetko u naslovu piše jedno, a u tekstu sasvim drugo. Problem je što većina ljudi teži brzom informisanju i ne ode dalje od onoga što piše u vrhu stranice. Onda nastaju krupne zablude. Mišljenja sam da bi naslove trebalo više približiti sadržaju teksta, ali i ljude medijski opismenjavati na vrijeme. Medijska pismenost i kritičko mišljenje trebalo bi da budu važni predmeti u školama, jer se jedino tako može razlučiti propaganda (najčešće politička) od stvarne namjere nekog sadržaja”, smatra novinarka Televizije Vijesti.

Ko će prvi objaviti, pa izvinjenje

Prvi objaviti vijest još jedan je, ističe Savović, od krupnih problema pred kojim pokleknu mnogi medijski radnici.

“Ovo naročito dolazi do izražaja kod crne hronike, koja tretira posebno osjetljive teme, gdje praktično ne bi smjeli da imate pravo na grešku. Kod crnogorskih portala često “post festum” čitamo izvinjenja porodicama i to je nedopustivo”, jasna je ona i dodaje da je način za borbu protiv dezinformacija sankcionisati novinare i medije koji šire iste, kako bi to dalo rezultate na duže staze.

Najupečatljivije dezinformacije

Kao najupečatljivijeg primjera lažne vijesti Brašnjo se sjeća “eksplozije u Vili Gorica”, koja je objavljena prije dvije godine.

“U tom period bila je izuzetno teška politička situacija u našoj državi, a ta vijest je, vjerujem, uznemirila, većinu građana Crne Gore”, ističe ona.

Kao drastičan primjer dezinformisanja javnosti Savović je navela “domaći” star dvije godine. “Dogodio se u uzavreloj društvenoj atmosferi, kada su uvriježene podjele u crnogorskom društvu dostizale vrhunac. Tada je najprije jedan medij, a vrlo brzo i nekoliko njih, za krupno krivično djelo u Nikšiću, nakon samo sat od događaja, “osudio” čovjeka koji se te večeri nije ni nalazio u gradu. Taj slučaj je na sudu i autore bi mogao skupo koštati”, sjeća se ona.

Perošević se prisjeća sa je nedavno pročitao za svega nekoliko minuta na više portala, a društvene mreže su tek o tome brujale, da se dogodila saobraćajna nesreća na jednom od crnogorskih drumova.

“Licitiralo” se imenima, na društvenim mrežama su se čak i fotografije objavljivale, izrazi saučešća porodici i prijateljma su se izjavljivali…, a ispostavilo se da su putnici samo povrijeđeni, čak samo jedan teško, a od svih imena (ne inicijala) tačno je bilo samo jedno ime i prezime. Nijesam vidio izvinjenje, ali i komšija koji mi je prvu vijest pročitao nije posebno pogubno doživio to, što potvrđuje da je i on oguglao na dezinformacije. Vrlo često sretam ljude koji mi opisuju šta je bilo na događaju kojem sam pristvovao ja, a ne on i teško ga mogu ubijediti u istinu. Očigledno, vjeruje u dezinformaciju ili ga ona maker trenutno zadovoljava u nekom obliku i on želi da je doživi kao istinu“, kaže on.

Druga strana medalje

Koliko god da je, dodaje Perošević, novinarska profesija pala  na niske grane pala naša ubijeđen je da su konzumenti gori i da ne zaslužuju bolje.

„Uostalom, ne bi ti novinari ni mediji koji plasiraju dezinformacije postojali da nemaju publiku. Dakle, sve je komercijalozvano. Rijaliti i žuta štampa ne bi postojali da ih niko ne prati. Na planeti nema proizvoda koji nema svog kupca. U ovom galamatijasu hijene zarađuju ili se makar naslađuju, a u novinarstvu i građanstvu sve je manje vukova. Zvučim pesimistično, ali zar pesimista nije optimista s iskustvom?“, kaže Perošević uz ipak optimističan zaključak:

„Vjerujem da će njena svetost istina, uvijek pobjeđivati“.

Podsjetimo, crnogorska pravna regulativa ne definiše lažnu vijest. No, u Krivičnom zakoniku Crne Gore (KZCG) postoji djelo “izazivanje panike i nereda”.

Za pomenuto krivično djelo propisana je kazna zatvora do tri godine za novinare i druge koji putem medija ili drugih sredstava javnog informisanja iznesu ili prenesu lažnu vijest ili tvrđenje i time izazovu teže narušavanje javnog reda ili značajnije ometu sprovođenje odluka i mjera državnih organa.