“Slavimo osam rođendana, torte se spremaju, duvamo svjećice, snimamo, pjevamo…“

Sa tri godine i pet mjeseci vraćena je biološkim roditeljima. Nakon nje stigle su dvije djevojčice i dječak.

Dječak je došao u martu ove godine, djevojčica u julu, a druga djevojčica 2021. godine.

„Jedna djevojčica je kod nas stigla sa dva mjeseca, sad ima dvije godine i devet mjeseci. Mi smo joj kao jedina porodica, nas zove „tata, mama“. Ide u vrtić, anđeo pravi“, kaže hraniteljka Tatjana Đilas koja sa suprugom i njene tri kćerke pruža dom, sigurnost i ljubav za još troje djece.

Porodica je postala brojnija, ali i ispunjenija.

„Slavimo osam rođendana. Torte se spremaju, duvamo svjećice, snimamo, pjevamo…“, kaže Tatjana.

 „Hoćemo i mi našu Anu Mariju“

O hraniteljstvu nijesu puno znali, niti se interesovali, sve do trenutka kad kćerke nijesu zatražile, tada, neobičnu želju.

„U našem komšiliku je živjela Rajka Dimitrijević, isto hraniteljka. Imala je djevojčicu Anu Mariju. Kako su se djeca upoznala i družila, oni su saznali da je Ana Marija kod njih na hraniteljstvu. Tako da su one od mene i supruga tražile Anu Mariju. Tad su bile sedmi i treći razred osnovne škole. Nijesmo znali da to postoji i da se Rajka time bavi. Kako su one od nas uporno tražile da hoće Anu Mariju, suprug i ja se dogovorimo da odemo kod Rajke da vidimo da li je tačno to što djeca pričaju. Rajka je potvrdila da je sve tačno, da je Ana Marija kod njih, uputila nas je na Centar za socijalni rad. Mi smo pošli u Centar i završili svu papirologiju. Prošli obuku od 30 dana, koja se nama činila kao vječnost“, priča Tatjana.

Nakon što su procijenjeni kao podobni hranitelji u dom porodice Đilas stigla je sedmomjesečna djevojčica Mara.

„Bila je kod nas skoro tri godine. Vezali smo se puno za nju. Imala je tri godine i pet mjeseci kad je otišla od nas. To smo teško podnijeli. Ostala je ta rupa kod nas. Svaki dan gledamo njene slike. Razmišljamo o njoj, da li je njoj dobro, da li se ona nas sjeća. Ne znam da opišem tu prazninu otkako je ona otišla.“

Priznaje i da se nijesu nadali da će tako brzo otići.

„Sad da kažem da mi je bila kao njih tri koje sam rodila, vjerovatno mi nećete vjerovati, jer vam to neće biti normalno, ali zaista tako osjećam“, kaže Tatjana.

Najteži dio hraniteljstva je kaže rastanak. Svjesna je da će jednog dana, kad se steknu uslovi da se vrate biološkim roditeljima, djeca otići. Tu je i briga šta ih čeka, da li će izrasti u dobre ljude, hoće li otići pravim putem…

„Ja nijednu noć ne odem da spavam što neću pomisliti šta njih čeka“, kaže ona.

Hraniteljstvo im je donijelo veliku odgovornost, ali i sreću što drugoj djeci mogu pružiti ono što nijesu imali u biološkim porodicama.

„Trudimo se svakom trenutka da njima ništa ne nedostaje. Kad završimo sve ono što treba njima, onda naša djeca. Naša djeca to stvarno fino prihvataju, uvijek im kupe neku sitnicu kad odu do grada. Mislim da ova djecu što su kod nas da ni u jednom trenutku ne mogu da osjete da nijesu naša biološka djeca. Sa te strane smo ispunjeni, tako ih doživljavamo, tako ih gledamo“, kaže Tatjana.

Sjeća se trenutka iz marta kada su dječaka iz Centra doveli prije nego što su djeca došla iz škole.

„Srednja kćerka kako ga je ugledala, ona je njega uzela i počela da plače, tolika je radost bila kod nje, tolike emocije. Prosto nijesam mogla da prepoznam da je to moje dijete.“

Kako je hraniteljstvo u Nikšiću prihvaćeno i kako sugrađani gledaju na to, Tatjana kaže da su mišljenja podijeljena. Dosta sugrađana ih podržava, iako kažu da oni to nikad ne bi radili.

„Kad sam izvela prvu djevojčicu da je prošetam pitaju me poznanici čije je, kako možeš da je poljubiš, ja onda dobijem veću želju da je poljubim. Nekako smo djeca, suprug i ja to drugačije doživljavali nego neki koji daju kritike, kažu da nam to ne treba“, priča Tatjana.

Za sve koji bi željeli da se bave hraniteljstvom, Tatjana ih prvo upućuje na Centar za socijalni rad, gdje mogu dobiti informacije.

„Ko je zainteresovan za hraniteljstvo, da to ne shvata kao posao. Jer svaki posao ima određeno radno vrijeme, ovo je 24/7. Čovjek to ne može da osjeti koliko je fino dok se ne ostvari u tome. Lijepo je pružati ljubav i pažnju, izvesti tu djecu kako treba, naučiti ih nečemu. Mislim da ne može niko pogriješiti, jeste velika odgovornost, obaveza, ali mi smo ispunjeni“, ističe ona.

U Nikšiću 47 djece u hraniteljskim porodicama

Vrata za nesrodničku djecu otvorile su još tri porodice u Nikšiću. Tako, prema podacima Centra za socijalni rad, u gradu pod Trebjesom ove godine imamo četiri nesrodničke porodice, gdje je smješteno devetoro djece, dok je u 27 srodničkih trenutno 38 djece.

Majda Delibašić Rojević iz Centra za socijalni rad primjećuje da iz godine u godinu, ne samo na nivou nikšićkog Centra, nego cijele Crne Gore, više se razumije značaj hraniteljstva i više zainteresovanih se javlja.

U svakom trenutku u Nikšiću, bar dvije ili tri porodice zainteresovane su da budu hranitelji. Ističe i da broj nesrodničkih porodica nije veliki, jer kriterijumi zaista jesu strogi.

Broj hraniteljskih porodica 2021. godine bio je 36 srodničkih i četiri nesrodničke, što je ukupno 40 porodica i ukupno 49 djece. Godine 2022. taj trend je bio nešto manji – 24 srodničke i pet nesrodničkih porodica, ukupno 29 porodica i 49 djece.

Kaže da je za hranitelja prvenstveno bitno da budu motivisani i zainteresovani. Oni moraju imati neka lična obilježja, svojstva koja se dalje validiraju u procjeni koju prolaze.

„Potencijalni hranitelj podnosi zahtjev nadležnom Centru za socijalni rad, zapravo jedno motivaciono pismo zbog čega baš on, zbog čega jednom djetetu želi da pruži siguran, porodični dom. Nakon toga ulazi u procjenu. Procjenu uvijek vrše tri stručnjaka. Najčešće je tu uključen socijalni radnik, pedagog i psiholog. Ukoliko prođe prvu procjenu, dostavlja medicinsku dokumentaciju, izvještaj ljekara, ne može biti osoba protiv koje je pokrenut postupak. Kada dostavi urednu dokumentaciju, ukoliko prođe procjenu, on prolazi i obuku. Obuka podrazumijeva sve izazove, teorijski dio kroz sve situacije koje mogu biti izazovne na putu hraniteljstva. Kada uspješno prođe obuku, dobija licencu. Licenca traje dvije godine“, objašnjava Delibašić Rojević.

Upitana koliko su u Nikšiću zainteresovani za hraniteljstvo, kaže da su ljudi ovdje žrtve nekih predrasuda i stereotipa vezanih za hraniteljstvo.

Iz prakse primjećuje da se ljudi pribojavaju kako će se jednog dana dijete vratiti roditeljima i napominje da to jeste cilj hraniteljstva – da se dijete vrati i da se biološka porodica rehabilituje.

„Negdje je to jako izazovan posao, i čini mi se za hranitelja obezbjeđuje jako puno satisfakcije. Kad oni vide da su nekom djetetu pružili sve ono što nije moglo dobiti u biološkoj porodici, da su mu pružili siguran dom, podsticaj za razvoj, bezbjedno okruženje. Ja imam iskustvo da su svi potencijalni hranitelji dolazili da apliciraju tako što su čuli neko pozitivno iskustvo, da se neko u okruženju ili drugom gradu bavi hraniteljstvom i da je to izuzetno human  posao. Na kraju se dešava da ta djeca nakon što izađu iz hraniteljske porodice dolaze kod njih, budu vezana“, kaže Delibašić Rojević.

Potencijalnim hraniteljima poručuje da će im hraniteljstvo ponuditi novu dimenziju odgajanja, ali i dati dobar primjer ukoliko imaju svoju biološku djecu.

Tekst je nastao u sklopu projekta “Jednakost za bolju budućnost” koji finansira Ministarstvo kulture i medija.