Biolog iz Biovske gore

Njegovo ime je Duško Zorić. On se osamdesetih godina zaputio iz Bijele gore put Belog grada da završi studije biologije. Porodične nevolje su ga omele da dođe do diplome, ali voljom i upornošu se vratio nakon duže pauze u svoje selo Bijelu sa diplomom biologa u svojoj pedeset i petoj godini života.

Odrastao i ostario u zaseoku Laza na 1115. m. n. v. Duško je svoje stručno znanje primijenio na posmatranje okoline. Kaže da je još prije 40 godina primjetio da se dešavaju klimatske promjene.

,,Koristim američku  i vinovu lozu- crno otelo kao indikatore promjene u klimi i toplotne sume od 2005.godine i zapisujem cvjetanje ovih jako osjetljivih biljki. Crno otelo je obično cvjetala na Vidovdan, ali nakon promjene u klimi je počela ranije da cvjeta i ja bih svake godine zapisivao  tačan datum. Napravio sam grafik u zavisnosti kad procvjeta i planiram da objavim to svoje istraživanje. Zabrinjava me to zagrevanje. Moja teorija je da i gradovi utiču na zagrijavanje jer oni noću emituju toplotu. Ranije kada su ljudi živjeli na selu, to nije bilo tako. Sada su gradovi postali glomazni i najveći problem je što nema puno četinarskih šuma jer da postoje četinari oni bi taj ugljenik trošili, a kako ih nema dovoljno, nema ko da ga troši i onda dolazi do zagrijavanja. Desi se da s proljeća lišćar naglo olista i onda bude hladno, tako je i proljetos bilo, zima je zakasnila. Bila je ljetnja temperatura u proljeće i onda je nastupila hladnoća, ovdje je bilo -4 stepena i onda osjetljive biljke i one koje su sa plodovima nastradaju. Sada je česta pojava grad. Ranijih godina je grad kratko trajao, svega pet-šest minuta, dok danas po pola sata pada i uništi usjeve, voće, uništi pašu pčelama…to je sve posledica visokih temperatura jer one povlače grad. Takođe, primjetio sam da je UV zračenje veliko. Šljive izreda pomodre i opadnu. Primjetio sam da je i nekoliko ljudi umrlo tako što čitav dan budu na njivi, rade bez zaštite, bez šešira, izlože se dugo UV zračenju i onda uveče nastupaju srčani problemi. Ja budem malo na njivi i povlačim se jer to zračenje ne možemo osjetiti, to mogu samo insekti. To su stari ranije rješavali kisjelim mlijekom. Kad ujede kozu zmija davali su joj kisjelo mlijeko da izvuče otrov, a ustvari se tako reguliše kisjelost organizma.“

Duško živi u skladu sa prirodom. Zimi puno čita, obnavlja gradivo i stalno obilazi teren, posmatra, bilježi. Na pitanje koji čajevi su najljekovitiji kaže da su to divlji origano, majčina dušica i glog. Smatra da se čovjek udaljio od prirode onda kada je počeo da je zagađuje. To zagađivanje je krenulo prije dvadesetak godina kada je počela upotreba pesticida.

,,Vidio sam na terenu uginule puževe, a oni su jako otporne životinje. Više ne postoji organsko sjeme jer ako sjeme dođe u kontakt sa biljkom koja je tretirana, ono više nije organsko, tako da više ne postoji ni organska hrana. Pračovjek je poznavao biljke jako dobro jer je morao, inače bi umro. Pomoću njih se liječio i njima se hranio, a danas ljudi ne znaju ništa o njima. Neke biljke imaju veliku važnost, isto tako i u stočarstvu, neke sorte bi valjalo vratiti, kao što je na primjer krava buša, koja je bila otporna ,a ove današnje nijesu i opstaju samo zahvaljujući koncentratu. Isto tako je i sa medom, daju pčelama šećer što nije etički. Ljudi su postali lakomi. Ja sam ranije držao pčele i zaključio da je naš kraj slab sa pašom i da tek peta-šesta godina može biti rodna, a davanjem šećera se gubi kvalitet.”

Ovaj Drobnjački gorštak besjedio je polako dok su ptice cvkutale, a insekti zujali. Njegove žilave noge prtile su po mnogim dubokim snjegovima, dok se sada, kako kaže, zima zadržala samo na planinskim vrhovima, ali predviđa da se i to može promijeniti, da se zima nekada mora vratiti:

,,Sva praćenja ukazuju da će toplota rasti, planeta ima mnogo vode i ona se brani okeanima i morima, ali se plašim da će doći do prestanka i da će nastupiti zahlađenje. Mi smo pri kraju holocena koji traje deset do dvanaest hiljada goodina, tako da je logično da će se ledeno doba nekad vratiti, ali mi smo kratkog života pa ne možemo to ispratiti, to će nastupiti tek za nekih hiljadu godina.”

U svom vijeku pamti i dva bliska susreta sa međedom kojih je kako kaže sve više i više:

,, Jednom mi se desilo da me gađao kamenom, da me pogodio, samlio bi me. Proletio mi je kamen pored glave. Tada sam držao pčele koje je on pronašao. Nijesam se nadao tom susretu i bio sam od straha izgubio glas. Sjutri dan sam ga opet čuo, ali sam vikao i tako sam ga smeo, a drugog sam sreo kasnije i tada mi je sjekira spasila život, njome sam vitlao i on je otišao.”

Svi bi mi trebali biti prirodnjaci kao sto je to ovaj biolog iz Biovske gore. Trebali bi da prirodu čuvamo, posmatramo i divimo joj se jer je neoprostivo živjeti u svijetu čudesnih biljaka i životinja i ne mariti za njih. Ako ne budemo marili vrućina će biti nepodnošljiva, a onda će nastupiti velika hladnoća ili na planeti ili u našim srcima.