„Dobro je, mila, dobro je ipak, što negdje postojiš, što te ima.“

O Vitu su mnogo i mnogi pisali i potrošiti još par redaka o čovjeku čija poezija dovoljno govori, vjerovatno je suvišno, ali sjećanje na velikana, kakav je Vito, to donekle opravdava.

Nikšićki slikar, Jovan Karadžić Kadžo , sjeća ga se kao dobrog i iskrenog prijatelja koji se nikad nikom nije želio povinovati. Pamti ga i po duhovitosti o čemu postoje i zabilježene brojne anegdote.

„Jednom smo se, negdje u ranu zoru, sreli ispred hotela Onogošt. Tada me, onako iznenada, u stihu pozdravio:

„Pas skitnica kroz ponoć prođe, i tužan pogled na mene svali. Otkud ti Kadžo noćas ođe, zar su i tebe išćerali“, prijseća se Kadžo jedne od anegdota.

I sam Vito je znao pričati o događajima iz svog burnog života. U jednom od zapisa o svojoj poeziji kaže:

... Ja nijesam pisao poeziju da bih bio slavan pisac. Želio sam, naravno, da ta poezija bude prihvaćena. Ali, nikad, zaista, nijesam osjećao da sam 'slavan', već da su ljudi razumjeli šta sam htio da kažem. Mislim da je svaki živi čovjek pjesnik. Pjesnik je u svakom ljudskom stvoru. Ko nije pjesnik, taj je davno mrtav. Ali, samo neki uspiju ovladati dušama svojih bližnjih.
 
Drugo je to što sam ponekad nekom sekretaru komiteta znao reći da moj mandat traje stotinama godina, a njegov samo četiri, i slično...

Vitomir - Vito Nikolić je rođen 27. aprila 1934. godine u Mostaru. Preminuo je tiho, u snu, u svom stanu u Podgorici 10. septembra 1994. godine. Te noći srce je samo prestalo da kuca. Nije bolovao. Sahranjen je 12. septembra na takozvanom privremenom groblju iza Saborne crkve Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću, upravo na onom mjestu gdje se prvih godina poslije drugog svjetskog rata nalazila svlačionica — kluba FK Sutjeska u kojoj je on, tada mladi beskućnik, proveo dvije hladne nikšićke zime. Na prvu godišnjicu smrti porodica je posmrtne ostatke prenijela u staro nikšićko groblje.

Bez potrebe za daljim pisanjem, neka o njemu govore njegovi stihovi kroz  nekolike pjesme u odabiru redakcije portala Onogošt.

DAN 

Ni u kakav dnevnik ovaj dan ne može, 
ovo ruglo danje, malodušno, sivo, 
ni kiše da se pokisne do kože, 
ni vjetra, ni sunca, ničeg živog. 

I to tako tinja — izvan ljudi, mlako, 
niko tim ne živi. Vičem srdit vani: 
Dane, đubre jedno, ne sviće se tako, 
gubi se natrag pa pristojno svani ...

MIR

Čudna me ponekad želja hvata
da kupim razglednicu i napišem:
"Dobro je: pošte rade, nema rata..."
I ništa više.

DRUMOVI ĆE POŽELJET LUDAKA

Drumovi će poželjet ludaka,
a ludaka više biti neće,
vjekovima za njima će plakat
ojađeno nebo i drveće.

Na gradove udariće trava
i zavesti svoju strahovladu,
svi cvjetovi ostaće bez glava
da bi bili sa travom u skladu.

Neće biti toga ko će smjeti
da posumnja u sve ko do sada,
poput teške omorine ljeti
svijetom će vladati dosada.

I ljudi će poći u povratak,
opčinjeni minulim stoljećem ...
Drumovi će poželjet ludaka,
a ludaka više biti neće.

SLIKA IZ DJETINJSTVA

Gospode, kako pamtim tu sliku,
kako je sve to živo u sjećanju
— odsjekli su glavu nesrećniku,
a nekakva je muva pala na nju.

I dok je nepovratno iz zjenica
odlazio čitav jedan svijet,
ta je muva mirno išla preko lica
kao da se ništa dogodilo nije.

A tamo je negdje mirisala trava,
šumorio jasen, cvrkutala ptica
— sve je bilo isto, osim ova glava
sa ravnodušnom muvom na sred lica.

Ćutao sam i dok su ostali
odlazili siti tog prizora ratnog,
neko je viknuo ŠTA ČEKAŠ, MALI!
NIŠTA, rekao sam sasvim mator.