Zaboravljenim stazama: Dolovi i Gornje selo

Ne čudi ova sarkastična priča starine, koji odlično pamti vrijeme kada je u selu dimilo iz svakog doma, kada se buljuk djece okupljao čak i sa Klobuka da zajedno krenu u obližnju školu na Vilusima. Kada je omladina, a ne ćuk, pjevala dok se išlo u koševinu, plašćevinu i  njivu, a ne kao današnja „koja ne voli motiku“. Sada selo opstaje na nejakim plećima nekoliko penzionera koji su došli da poslednje korake naprave tamo gde su načinili prve.

Čika Stevan nas uputi na seoskog sveznalca Mija Vukalovića, a mi se vinusmo Dolovima. Gostoprimni domaćin Mijo i hitra domaćica Milka rado govorahu o svom selu, a naročito o komšijama koji su za njih isto što i porodica. U kući odmah do njihove, nekada je bila škola u kojoj je znanje upijalo i do 35 đaka. Od '48. godine išlo se u školu na Vilusima. Na Vilusima se i sahranjuju, mada postoji seosko groblje, nastalo u zlim vremenima kada je španjolica kosila Dolovljane.

Ravni Dolovi, protegli su se do svoje susjedne Hercegovine, do Klobuka vrletnih, preko vještačke granice koja ih dijeli, ali nikada nije uspjela da ih podijeli. Tu ravnica prerasta u prizor pred kojim riječi nestaju, a kamera jedva uspijeva djelimično da ga obuhvati.

Duboki i široki do okružuju strašne Mirotinjske grede, koje se neprekidno pružaju od sela Zaslapa, iznad  Nudola, preko brda Kosmaša, pa sve do Klobuka. U daljini dvogledom se mogu vidjeti ostaci bedema, starog turskog grada Klobuka, koji kao da i danas obavlja svoj nekadašnji posao kontrole puta Dubrovnik – Trebinje – Onogošt.

Takođe se naziru ostaci austrougarske utvrde, na brdu Kosmač. U ovom selu, prilikom prekopavanja seoskog puta, pronađeni su ostaci starih grobova, nekropola u kojima su bile ljudske kosti, koje su znatno većih dimenzija u odnosu na današnjeg čovjeka.

Pred nama se pružao “Mali Misir”. Predio, koji je, iako nama izgledaše teško pristupačan od strane Dolova, generacijama služio seljanima za zimske kolibe i štale. Gajili su vinograde, a u tom toplom kraju, uspijevale su smokve i limunovi. Sa izvora Korita, vodom su se snabdijevali čak i Banjani, a ponekad  je potok Račevina umio da podivlja i ponese kolibe. Nad okomitim gredama nekada su kliktali čuveni suri orlovi ,,krstaši’’, bijeli orlovi i suri sokolovi, koje je rat otjerao nekim drugim visinama. U dubini Mirotinjske provalije smrt je zadesila veliki broj Turaka, među kojima i jedog pašu, dok su bježali od crnogorske vojske za vrijeme bitke na Grahovcu. Priča se da je na jednom drvetu, izraslom iz stijene, nađeno čak 17 turskih leševa. Da, smrtonosna je bila ta provalija, dok danas iz nje ne odliježe ni jauk postradalih, ni vika čobana, ni krik orlova…

Još uvijek nijeme od zadivljenosti, uputismo se u Gornje selo, nekadašnjim plemenskim putem, kojim je prolazio i kralj Nikola. Sada se selom pruža asfaltirani put, dostojan nekih modernih “kraljeva”. Razigrani pas nas povede do Bogdana i Zagorke, koji još tvrdoglavo ostaju i opstaju u ovom zaseoku Vilusa. Svako ljeto oni dočekuju komšije i ispraćaju ih sa prvom hladnoćom.

Iako se mrak spuštaše poput paučine, nezaustavljivo se odvažismo na put do Baloskog dola. Ni pirati nisu išli sa više žara u potragu za blagom, kao što mi krenusmo u potrgu za pećinom Dakovića. Krila se tamo gdje se niko, ko ne zna za nju, ne bi sjetio da je traži – u kući. Ipak nas nespremne dočeka prizor ogromne kule Dakovića u podnožju brežuljka, koja kao da se propinjala da upije poslednje zrake sunca. Ali njene zidove više ništa ne grije. Nestalo je u njoj odavno ljudske toplote, a vrijeme je polagano razvaljuje, kao dijete igračku.

Kao što se obično najneobičnije stvari nalaze na najobičnijim mjestima, tako se ulaz u pećinu prikrio u izbi. Santimetri najfinije prašine skoro da su skroz prekrili stepenice kojima se spušta u pećinu u kojoj vladaše duboki mrak. Hladni vazduh izbijaše iz njene utrobe i čujaše se kapanje vode. Jeza nas hvataše dok se naša radoznalost borila sa strahom. Možda je u njoj obitavao duh Jakova Dakovića, koga Turci tu ubiše ili duh Gojka Dakovića, koji njome tumara.
Noć bješe zavladala kada se uputismo iz kule. Kao iz nekog horor filma, iznad nje izbi golemi sjajni Supermjesec. Priroda nekada umije da bude fenomenalan režiser, te nam ta nestvarna slika ostade urezana u albumu Viluških uspomena, kojoj ćemo se nekada vratiti.

     Ana Dragićević i Jovanka Komnenić