Spasilački klub Extrem: Pomoći drugom naša je jedina želja

Okupljeni oko istog zadatka, preko 13 godina učestvuju u raznim akcijama spašavanja ljudskih života i imovine, ne samo na teritoriji grada pod Trebjesom, već i širom našeg regiona.

“Klub sam osnovao zajedno sa desetak drugara, koji se bavimo lovom, planinarenjem i vozimo terenska vozila. Ljudi koji su zapadali u nevolje, obraćali su se nama za pomoć. Onda je neko od ekipe predložio da, kada već to radimo, osnujemo i spasilački klub. Kako su se te akcije odvijale u teškim i ekstermnim uslovima, klubu smo dali ime Extrem“, počinje priču Zoran Radović.  Navodi da tačan broj dosadašnjih akcija ne zna, jer ih je tokom ovih godina bilo mnogo. Neke su, ističe, bile lake, neke teže, a pojedine toliko stresne da će ih pamtiti do kraja života. 

„U pitanju su akcije spašavanja ljudskih života, a nekad jednostavno pomažemo ljudima koji su u nevolji. Ako padne snijeg, poruši mu kuću, pa se transportuje šator, smanji šteta i slično. Nedavno je ostalo šest konja koji su zalutali u planini, vlasnici su se obratili za pomoć jer od velikog snijega nijesu mogli doći do njih. Pretpostavili smo da su na terenu između Pive i Golije, mjesto se zove Terazije. Mi smo uspjeli da dođemo do tamo, i pomognemo. Nekada prehranimo životinje, ubacimo hranu do udaljene štale. Takvih sitnih intervencija bilo je mnogo, ne može ni da se prebroji“, priča Radović.

A, kada sniježna oluja parališe život na sjeveru, ili poplave prijete da ugroze ljudske živote na jugu, Extremi su opet tu. Bez puno razmišljanja, nekada prevale i stotine kilometara kako bi pružili pomoć. U toj borbi „prsa u prsa“ sa pomahnitalom prirodom uvijek su pobjeđivali.

„Posle svake akcije poraste interesovanje ljudi i članstvo se povećava, mada imamo jedno pedesetak stalnih, provjerenih članova. Kada je bila poplava u Obrenovcu javilo se mnogo ljudi, ali nijesmo imali prevoz za sve. Imali smo opasnih akcija, kao što je prokopavanje Tare, kada se 500.000 kubika sručilo u kanjon i pregradilo Taru, bukvalno napravilo jezero. Stvorio se problem, neke su se kuće prema Mojkovcu potapale. Jezero bilo dugačko osam kilometara, visoko 25 metara, i narastalo svake sekunde, pa je postojala velika opasnost. Nas deset članova smo se spustili, kopali smo četiri, pet sati i prokopali smo kanal dužine 25 metara, dubine oko metar i po, i uspjeli smo da usmjerimo vodu da teče kroz taj kanal, koji je kasnije proširila, i problem je riješen“, prisjeća se Zoran.

Ističe da  mu je najteže bilo nakon nesreće na Bioču, i kada su rumunski državaljani sletjeli autobusom u kanjon Morače.

„Tada smo izvukli posljednje četiri žrtve. Bilo je zaista teško, svega smo se nagledali. To su stresne situacije, i čovjek mora biti psihički jak sve to podnese, posle toga treba da dođe svojoj kući i sjedne da ruča“, navodi on.

Interesantno je da se Extremi sami finansiraju, nemaju nikakvu pomoć sa strane, i u akcijama koriste svoju ličnu opremu. Zoran je zaposlen kao jedini vatrogasac-spasilac u Službi zaštite i spašavanja, i prima platu od 298 eura.

„Jedini sam ronilac u Vatrogasnom, jedini vozač motornih sanki, imam sve kategorije, i po porebi vozim kamion. Angažovan sam za pretrage na vodama ako dođe do utopljenja, što čamcima, što ronjenjem“, pojašnjava naš sagovornik koji je 2014. godine proglašen za najboljeg spasioca Crne Gore.

„Sve je naša lična oprema, svi članovi imaju opremu. Ima nas koji smo ronioci, rafteri, imamo šest, sedam motornih sanki u klubu, to je sve naša oprema. Sve sami radimo, sami sipamo gorivo. Prije nedjelju dana predali smo Opštini zahtjev za sponzorstvo, još nam se niko nije javio niti obratio“, dodaje Radović.

Bez obzira na to, oni i dalje nastavljaju ka svom cilju. Pomoći drugom u nevolji njihova je jedina želja, a saznanje da su svojim radom i trudom spasili ljudski život njihova je moralna satisfakcija.

„Nama je jedino bitno da pomognemo. Sjećam se kada je nas preko 300 tražilo djevojčicu Cvijetu Mijatović na području Žive. Učestovala je policija Plužina, Granična policija, nikšićka policija, vatrogasci i mještani. Ona je kćerka šumara Mijatovića, i sa sestrom je čuvala ovce. Kada su se vraćale usput su se i posvađale, pa se mlađa Cvijeta nekako izgubila. Mi smo pretraživali do 2 sata ujutro, i da je nijesmo našli na vrijeme djevojčica bi se sigurno smrznula. Uspjeli smo da je pronađeno, pa  mi je to jedna od najdražih akcija jer je spašen ljudski život“, zaključuje priču Radović.