Zaboravljenim stazama: Povija

Svaki kamen kršovite Povije, namočen je krvlju. Svaka pećina krije neku tajnu. Povija pamti krvave dane ispod Ostroškog masiva, ali i sretne kada su se njenom strmom stranom dozivali  domaćini da svrnu na po jednu ljutu, dok su domaćice kuvale kafu, a đeca javila živo. Danas ovo selo sa čuvenom prošlošću, kao kakav stari putar, broji vjernike koji prolaze do nepresušnog duhovnog izvora, manastira Ostrog. 

Jednoga dana zaputismo se u selo koje je izrodilo brojne serdare, kapetane, državnike, slikare, pjesnike… Pratiše nas oblaci koji su, bremeniti kišom, pritiskivali vrhove ostroških greda, dok  selo kunjaše u blagoj izmaglici.

Preko tri stotine godina stara kuća Kontića, skoro da bješe zakoračila na put u želji da se pohvali svojim djelićem priče. Predanje kaže da je u njoj boravio Sveti Petar Cetinjski. Uputismo se  dalje ka spomeniku jednog od najslavnijih imena pješivačkog kraja, serdara Save – Mrkoja Mijuškovića. Mrki serdar ratovao je od Boke do Morače i posjekao mnoge glave, te na kraju svoju dade za slobodu. Od jedne visoke stijene u Morači odlomio se veliki kamen i ostao da počiva na grobu ovog junaka, dok se nad spomenikom u Poviji nadvio drugi kamen koji kao da želi da uradi isto što i onaj iz Morače. Mrkojeva hrabrost i pravedno srce zauvijek su opjevani u stihovima:

 „I sad munja kad nebom zapara
sjevne sabljom Mrkoja serdara.“ 

Ispod spomenika, koji se pružao u visinu, kao neki stražar nad selom, crkva posvećena začeću svetog Jovana Krstitelja čeka poneku rijetku sahranu da se ljudi okupe u njoj i oko nje. Čovjek ne pamti kada je ozidana, ali ona pamti Turke, razaranja, obnove, nebrojena vjenčanja, sahrane, zakletve i pomirenja.

Kao umorni karavani nekada, svratismo na česmu da se okrijepimo i povikasmo kao i oni: „Baš je voda!“  Kažu da je po tome dobila ime Bašina voda. Mi ‘pak ne morasmo platiti đumruk, neku vrstu putarine, da prođemo dalje jer nas privuče burljanje Suvog potoka, uzavrelog od otopljenog planinskog snijega. Tekao je ispod pruge koja je izbijala iz tunela na čijem kraju se nazirala svjetlost. Možda je to bio neki znak da za ovo mjesto, opustjelo i zaboravljeno, ipak postoji svjetlost na kraju tunela.

U toplom domu Mija Mijuškovića, koji sitnim koracima gazi u 91. godinu, okupila se bješe familija iz grada. Nenadane goste dočekaše ponudama i pričom o Poviji. Izvadiše i knjigu profesora Ilije Mijuškovića, koja je napisana da oni po svijetu ne zaborave odakle su i od kojih su. Knjige koje ih zovu da bar navrate u selo u kojem nam rekoše da odavno nema ni okupljanja, ni sijela. Ljudi su napustili zemlju, koja je rađala, ne samo junake, već i breskve, dunje, jabuke, šipke… dok je kočićima načičkanih vinograda sve manje i manje.

Prijatni domaćini poželješe nam sretan put, a mi krenusmo stazama Gornje Povije, put zaseoka Doline. Ruševne zidine kuća bile su koliko romantični prizor, toliko i jezivi podsjetnik da je svjetlost ognjišta u njima davno zamijenjena električnom sijalicom u gradu. Samo jedna kuća bješe „na noge“, dok je druge vrijeme oburdalo. Pozdravismo ovo selo čija je dubina prostranija od njega samog, sjetivši se stihova njemu posvećenih :

,,Oj Povijo, moje rodno selo, što si tako tužno i neveselo?

  Izvorske ti teku hladne vode. I mnoge te opjevale ode.

  Kako neću biti neveselo, kad nijesam ko što bijah selo.

  Heroji mi nestanuli stari, a naraštaj za mene ne mari.”

              Ana Dragićević i Jovanka Komnenić