Zaboravljenim stazama: Bijele Rudine

U vrijeme kada su Turci vladali ovim krajevima  i grabili za sebe sve najbolje i najljepše, otkriše i ravnice nikšićkih Rudina. Bilo je to idealno mjesto za ispašu njihovih brojnih krda. Oduzeše imanja, napraviše kulu na brdu Omutiću iz koje su pazili na puteve, a onda doćeraše ovce. Sve se od njih bijelilo, pa ih zato i prozvaše Bijele Rudine.

"Bjehu gradske ovce u Rudine 
svrh Trepača do dna Riječana: 
od krvave Klepine Gradine 
do proklete Muževe Pećine, 
sve torina turska do torine." 

Turaka odavno nema, a odnedavno skoro ni ovaca. Nekadašnje čuvene ravnice, kao pravi mali uporni vojnici, zauzeli su cerovi, ranjevi, jasenovi i grabovina. Skrili su nekadašnju uskotračnu prugu, koja je dugo održavala ovaj kraj u životu.

Napušteno stajalište decenijama osmatra širinu sela, uzalud očekujući Ćira da protutnji kroz obližnji tunelčić. Nas dvije se ljubopitljivo zaputismo do njega da malo  sa njim poćutimo i bacimo pogled na prostrnstva duž Rudina.

Uz magistralu, koja je spojila gradove, a kojom je otišao život iz sela, nalaze se stara i nova škola. Stara škola izgrađena 1910.godine danas je dom divne žene Milje, koja nas objeručke dočeka. Uz domaću pitu u društvu sa njenom majkom Darom, pričaše nam kako u ovom bezvodnom kraju još uvijek zimuje 15-ak, uglavnom staračkih domaćinstava.

Samo četiri đaka prvo obrazovanje stiču u školi, koja nosi ime  narodnog heroja Špira Vidovića. Ostaci njegove kuće stoje skoro neprimjetni uz dom na Trubjeli, ali on nije zaboravljen. Kaže Dara da svake godine njegovi sestrići, doktori Banićevići, dođu iz Beograda, polože cvijeće na spomenik kod škole i daju prilog iz zahvalnosti što se on pazi i održava.

Od škole se pruža pogled ka kraju sela, koji se naziva Loza, a poneko ga zove i Loza Gojkovića. Legenda kaže da je tuda naišao sveti Vasilije, idući iz manastira Tvrdoša. Dok je jeo grožđe koje je ponio iz čuvenih vinograda Popova polje, jedno zrno se otkotrljalo i iz njega nikla loza. Kažu da se tek nedavno utrla ta loza.

Ispod magistrale uvijaše se dim iz kuće Senića i odjekivaše vesela cika djece. U ogromnoj kući, okruženoj štalama i torovima, sve vrvješe od užurbanosi. Oko đeda i bake, koji su u svojim najboljim godinama, iskupila se djeca i unučad i svi zajedno rade na održavanju imanja. Naravno, da i kod njih morasmo svratiti prvo na čast, a tek onda na priču. Kazivaše nam domaćin Veselin o selu, koje se nekada dičilo otkosima od po dva i po kilometra i porodicama, koje su brujale, kao košnice od mnogobrojne čeljadi. Na Omutiću nijesu samo Turci kule zidali, nego se još uvijek mogu vidjeti i ostaci rimskih građevina.

Sada selom više odjekuje glas ptica nego ljudi, iako su se neki vratili vođeni zovom krvi  i osnovali male farme, uglavnom koza.

U smiraj dana, odosmo iz ovog mjesta gdje trava u proljeće ranije zarudi, dok otava u jesen duže traje u nadi da će se njegova polja opet zabijeljeti od ovace i vesele pjesme čobana.

     Ana Dragićević i Jovanka Komnenić