Todorović: Ovo je zemlja čudesa i tragike, al’ je opet moja zemlja

Sav taj usplahireni, visokoekspresivni i nadrealni rječnik priziva neko drugo, unutrašnje čovjekovo biće, njegove nemire, ali i tišinu iza koje je usamljenička meditacija o smislu egzistencije“.

Pejzaži Rajka Todorovića su „sumorni i, po atmosferi, u najboljem smislu postapokaliptični.

Česta je simbolika ptice, koja je kompozicijski postavljena kao da se, apatično i pesimistički, sunovraća u taj pejzaž; kao da odustaje od leta“.

U razgovoru za Pobjedu, Todor kaže da slika tragiku, te da bi tako opisao slike nekome ko ih nikada nije vidio.

„Potičem iz porodice u kojoj su, tokom dva svjetska rata, od šesnaest članova preživjeli samo moj otac i stric. Rođen sam ‘52, u vrijeme kad su ratne rane još bile svježe. Čini mi se da i danas čujem glasove žena u crnini, koje, čim malo zamaknu u šumu, počinju da tuže. U Crnoj Gori su vazda, iz svakog koraka izranjale pogibije. Te zgusnute, teške slike dijete zapamti, znaš… Ovo što radim pomoglo mi je da se tih slika riješim; istovremeno, samo je produbljivalo traumu. I danas pamtim riječi svog rođaka, bistrog, pametnog i već ostarjelog seljaka: ‘E, moj sine, šta ti je život: vazda iz tame u tamu! Za života, čo’ek možda uspije da vidi samo bljesak i površinu’. Obrati pažnu na izbor riječi - bljesak i površina! Ne svjetlost, nego baš bljesak. I površina. I tako iz dana u dan. Mislim da su moje slike pokušaj da se uhvati nešto od toga, a da se opet ostavi trag. Makar on bio na snijegu, na vodi… Moje su slike i svojevrsni dokumenti, svjedočanstva…“, rekao je Todorović u intervjuu.

Slikar vjeruje da njegova djela govore dosta o njemu, kao i da uvijek imaju dozu neprijatnosti.

„Govore dosta. I uvijek imaju dozu neprijatnosti. Sliku koju vidiš na koricama moje knjige (upravo izašla Monografija Rajka Todorovića na engleskom jeziku, koju su objavile .) naslikao sam 1988, uoči raspada Jugoslavije. Ona je na neki način bila slutnja rata, strah. Nije, dakle, nastala u slavu Vučjeg dola, ne. Jer ja ne slavim crnogorsku istoriju; slikam tragiku pojedinca. Ponekad pomislim da iz te teme zapravo i ne mogu da izađem“, naveo je slikar o djelu Vučji; op. T.N na koricama nedavno izdate knjige Monografija Rajka Todorovića, koju su objavile Nova Pobjeda i NVO CEHRA iz Nikšića.

Ističe da niko nije bolje naslikao Crnu Goru od Dada Đurića.

„Vidio ju je kroz sukob, kroz užase rata, što je univerzalna, kosmička tema. Plus svjetlost… Barok je posljednji kosmički pravac koji slavi svjetlost; zato je tako kitnjast. Na samom izdisaju baroka, pojavio se Francisko Goja. Imaš čuvenu sliku „3. maj 1808“: nevini čovjek u bijeloj košulji sa podignutim rukama stoji pred naoružanim vojnicima. Svjetlost obasjava njegovo užasnuto lice: svjestan je da ide u smrt. Gojinu liniju svjetlosti nastavio je Pablo Pikaso sa svojom Gernikom. Pikasova svjetlost je drugačija: to je svjetlost metala, radioaktivnosti, bombi…“, dodao je Todor.

Na pitanje da li je nekada popravljao svoje slike, kaže da jeste, a kao razlog navodi svijest čovjeka o svojoj nesavršenosti, nedorečenosti...

''Kad krenem da slikam, obično sam u stanju euforije i, ako uspijem da naslikam dio onoga što sam zamislio, to je već čudo. Kad završim započeto, gotovo uvijek sam razočaran, istrošen.

Sliku gledam kao da nije moja, kako da se sama naslikala. To se zove samobdjenje… Moraš brinuti o onome što ti je bog dao'', kaže Todor.

Talenat je, kako kaže, vjerovatno naslutio krajem pedesetih godina u Nikšiću.

''Zajedno sa Žarom Bjelicom, Cilem Vušovićem, Brankom Burićem, Žagom Mićunovićem, Midagom Vilotijevićem našao sam se u nikšićkom Domu pionira, u slikarskoj sekciji koji je vodio Branko Tomanović.  Kasnije se krug širio. Svi koji su tih godina vjerovali da imaju crtačkog dara sanjali su da odu u Herceg Novi, u čuvenu Umjetničku školu. Nažalost, te nam je snove srušio naslov u Večernjim novostima: „Herceg Novi lakše diše, Umjetničke nema više!“ Razmišljao sam onda da odem u Split ili u Niš, koji su takođe imali umjetničke škole. Međutim, u Nikšiću je otvorena Pedagoška akademija, čiji su profesori bili Filip Janković, Drago Đurović, kasnije i Nikola Gvozdenović'', rekao je o svojim počecima u svijetu likovne umjetnosti.

Poslije završene Pedagoške upisao je primijenjenu umjetnost, ali je ubrzo prešao na Likovnu akademiju. Klasu je vodio profesor Radenko Mišević.

''Jednom smo, sjećam se, dobili zadatak da naslikamo balerine. Žaro Bjelica nam je obezbijedio propusnice za Narodno pozorište, gdje smo prisustvovali probama baleta. Ipak, za to nijesam imao mnogo strpljenja: sjediš u mraku, balerine se vrte, ne može čovjek ništa da uhvati'', priča dalje i kaže da su slikari njegove generacije Žarko Bjelica, Ilija Burić, Žarko Vojičić, Nikica Raičević, Dragan Karadžić, Miki Radulović, Branislav Sekulić, Dragomir Vušović.

Ostali su upamćeni kao ''Generacija 9'', kako ih je nazvao srpski slikar i akademik SANU Radomir Reljić.

''Džoni Reljić je napisao katalog za našu prvu izložbu, za koju sam rekao da će biti i posljednja. Zato što smo bili veoma različiti, raznorodni… Neki moji prijatelji tvrde da moji studenti ne da ne liče na mene, nego se čak i veoma međusobno razlikuju.  Kada smo se, početkom osamdesetih, iz Beograda vratili u Crnu Goru, svi smo imali ogromnu energiju, ogromnu želju da pokrenemo kulturni život, da probudimo, da prodrmamo uspavano crnogorsko društvo. Otvarali smo salone, organizovali izložbe… Nažalost, Crna Gora nije mogla da podnese da, u kulturnom smislu, Nikšić preuzme primat nad Cetinjem i Titogradom, koji su uvijek bili favorizovani. Pored toga, nikada nas nije prihvatio dio procrnogorskih intelektualaca, koji su od nas zazirali zbog toga što smo se, eto, školovali u Beogradu. Oni su opasni, govorili su'', otkrio je Todor u intervjuu.

Kaže da nije zažalio što se vratio u Crnu Goru.

''Ovo je zemlja čudesa, raznih kontradiktornosti, ali je opet – moja! Nema parčeta na zemaljskoj kugli sa toliko različitosti, toliko tragike i nesreće, znaš… Kad u Jasenovom polju, u zoru otvorim vrata svoje stare, porodične kuće, prvo što vidim je planinu Šišma. Onako krupna i tamna, djeluje kao pali ratnik. Koji ima čak i usta - obješena, jedva se drže… Sa južne strane je Golija – to je moj drug, pjesnik Pavle Goranović; na sjeveru je Smriječno, Piva, koja me podsjeća na mog prijatelja, nesrećnog pjesnika Novicu Tadića. Ja stojim naspram njih, u sredini: planina Šišman, čiji vrh zorom obasija prvi sunčev zrak. Takav susret moguć je samo u Crnoj Gori. I gdje onda da odem, ‘ajde, reci?!'', naveo je Todorović.

Izvor: portalanalitika.me