Zaboravljenim stazama: Donje Srijede

Veličanstven je pogled na njih iz duških Donjih Srijeda. Istorijski podaci govore, da je po njima dinastija Petrović dobila ime. Preci dinastije Petrović su se 1463. godine naselili u  selu Muževice u Banjanima da bi se kasnije odselili u Njeguše. Sa sobom ponesoše uspomenu na ovu planinu.

Njegoš je udahnuo u sebe sve boje jeseni. Uvukla se ona između dolova i proplanaka, rasula se preko kamenih stijena, sve do vrhova. Živopisni kolorit se razlio po krošnjama raznovrsnog drveća. Samo su se četinari gordo zelenjeli.

Stidljivo su virili krovovi napuštenih kuća. Oni su sada samo spomenici nekadašnjeg života u Srijedama. Makadamska staza nas dovede do dva čovjeka, koji pripremahu drva za ogrijev. Pero Jaredić i Marijan Vujičić, iako ne žive na đedovini, često je obilaze. Nasmijaše nas slatko kada nas upoznaše sa prilikama u selu. Kažu da u zaseoku Kutac imaju četvoricu neženja, ali da tamo ne idemo jer oni  strugnu u šumu čim vide žensko.

Sa druge strane, međedi su im mnogo pitomiji jer redovno dolaze u selo. Nedavno je jedan provalio u štalu i ukrao ovna. Od njega su ujutru našli samo dvije zadnje noge. ,,Izgleda da ne voli krtinu”, šaljivo će Pero. Dodade još: ,,Imamo jednog u selu koji živi ko nekad, bez struje, u kolibi. Ima u grad i kuću i sve, ali ne voli no mu milija ova divljina. Vele da se zimi  ujutru probudi sa snijegom na se. Nudili mu kuće, ali neće ni da čuje. Ima ognjište i samo pije neuzvarenu vareniku. Drob mu se navikao na to. Sad je na katun pa ga ne možete naći.” Ipak, voli da obiđe selo i da se podruži sa seljanima u kafani, a kada se uželi mira, vrati se svojoj kolibi.

Stigosmo u Kutac po sred Srijeda. Na svakom koraku zatekosmo uredno isfrezane livade, djelo divljih svinja, ograđene bašte i puštene krave, koje su mirno pasle, a čaktari veselo zvonili. Koke su kopale tražeći crviće, dok pijetao zaštitnički raširi krila i zakokota. Domaćina Toljića ne nađosmo, ali nas put dovede do zanimljivog  ljetnjikovca – vidikovca, čija vrata bijahu otvorena za putnike-namjernike. Unutra, pravi mali muzej: gobleni, stari podmetači, ukrasne pepeljare, okačene slike Gogolja, Andrića, Tolstoja, Jesenjina i drugih. Tu zastasmo da popijemo kafu i uživamo u pogledu na Njegoš. Preko dana to je očaravajuća čarna planina, ali kada zasijaju zvijezde iznad vrhova, kroz njega zasija  bezbroj očiju zvijeri i divljači koje vrebaju svoj plijen, dok danju vlada tišina, koja smiruje i prijeti.

Jedan od četiri stalna stanovnika ovoga sela, počasti nas domaćim likerom od višanja. Gašo Vujičić živi sa bratom u kući u kojoj je nekada živjelo tridestoro. Samo njegov đed je imao 18-oro djece. Kaže da je  u Donjim Srijedama  bilo oko 20 domaćina, ali brojale su i preko sto čeljadi. Danas ih ukupno ima osmoro. Gašo nam pričaše kako se redovno obilaze i da više ljudi vidi u selu, nego kada ode u grad jer se oni zabiju u svoje kuće i niko nikoga ne obilazi. Odavde potiču bratstva: Božović, Toljić, Vujičić, Ilić, Jaredić ,Jovanić i Zvicer.Crkva je na Presjeki, gdje se redovno okupljaju, ali ne u nekadašnjem domu, već u kafani Duški klanac.

Ubrađenu staricu Stanojku, čije plemenite oči radoznalo treptijahu ispod debelih naočara, sretosmo ispred kuće Jaredića u kojoj je od ‘76.godine bila škola. Pokaza nam staru zgradu škole u kojoj su kredom ispisivali tablu đaci iz Donjih i Gornjih Srijeda, počev od 1947.godine. Stanojkin brat Mileta, koji je izvlačio vodu iz velike državne čatrnje na kraju sela, požali nam se da čatrnja drži krtolu, ali ne i vodu. Mora da je puni vodom iz Vidrovana i pokušao je da je malteriše, ali ne pomaže. Kada ga upitasmo za školu, reče : ,,Škola je puna vode, a u čatrnju đavolja kap.”

U središnji dio sela povede nas makadamski put. Na oknima napuštenih kuća, virila je jeza. Zarđali kotlovi, memljivi kredenci i zapušeni sulundari ležali su mrtvi. ,,Kad kuća prestane da živi, njen san postaje strava, na prozorima joj spušteni kapci, a iz dimnjaka raste trava”, napisao je  Vojislav Jovanić za svoje Srijede.

Sunce se skrilo iza čarnog Njegoša. Bližilo se  vrijeme kada se spuštaju zvijeri niz njegove padine, kao mrak. Ptice odlepršaše negdje daleko put neba. Sjedjeli smo sa planinom u tišini sve dok planina ne ostade sama.

  Ana Dragićević i Jovanka Komnenić