Zaboravljenim stazama: Vidne

Mnogo godina kasnije, dođoše u njegovo selo dva radoznalca, praćena praskom mašina koje su bezdušno razvaljivale i micale kamen za koji je knez Mujo lio i svoju i tuđu krv. Skrenuše radoznalci sa razrovanog puta pravo do vječnog počivališta čuvenog kneza sa počasne lijeve strane crkve Ignjatske, kako je zovu u ovom kraju.

Mir crkve, okružene nemirom savremenih ljudskih potreba, gorio je onom istom ljubavlju kojom bješe ispunjeno i srce Ignjatija Bogonosca kada ga rastrgoše lavovi u rimskoj areni, a srcu mu zvjeri ništa ne mogaše. Podignuta 1910.godine na temelju manje, starije crkve, u njoj se i oko nje, okupljaju seljani i njihovi potomci iz rudinskih sela Kljakovice, Počekovića, Podvrši i Vidana. 
Otisnusmo se od puta i crkve ka Vidnama, selu koje je, kako kažu, dobilo ime po vidnom, to jest jasnom, pogledu na Hercegovinu preko nekadašnje rijeke Trebišnjice, a sada Bilećkog jezera.

Vijugao je žućkasti makadam kroz kamen i tek blago ozelenjelu travu, između kržljavih cerova i žbunova, pored  združenih kuća u prava mala naselja, pa pravo do čardaka kneza Muja pod brdom Jabukovcem. Čardak, koji se drži k'o momak, izgrađen je davne 1885.godine. Nekada su u njemu odjekivali glasovi jedanaest potomaka knezovih, kao i potomaka njegovih potomaka. Morala se još jedna kula dozidati, a vremenom i nove sagraditi. Sa jedne gomile pored kule razmota se pred nama pogled na čelično plavu boju jezera i na zemlju Hercegovu. Tu ništa nije remetilo mir sela, do ptice u visini i zvono na ovcama Đoka Aleksića, negdje u daljini. 
Bio je skoro omamljujući taj zvonki zvuk i povuče nas ka sebi, da pronađemo Đoka  jer bez ljudske riječi svaki doživljaj je samo ljuštura bez suštine. Poslije 40 godina života i rada u Trebinju, vratio se Đoko u svoje selo da živi sa ostarjelom majkom i održi rodnu kuću. Kada majka umrije, prije neku godinu, ostade Đoko jedini stalni stanovnik Vidana. Bukvalno je, reče, shvatio onu staru da je bolje biti prvi u selu nego potonji u gradu.

Vrijeme ubija pazeći 2 – 3 krave i tridesetak ovaca, koje i ne mora baš da čuva jer u selu  nema nikoga. Jedino ih od vuka pazi jer kako kaže ,,vuk se nikada ne najavljuje”. Nije Đoko stalno sam. Dolazi mu redovno supruga iz Trebinja, a i rođaci koji dođu da obiđu svoja imanja i kuće. Kada ne dođu komšije iz susjednih sela, čuju se telefonom, najčešće kada stoka malo prošeta dalje nego što bi trebala jer kako kaže : “Danas ne treba imati grlo kad imaš telefon.”
Dok gazismo zaraslim stazama od pločastog kamena, koji kao da se mljeo pod nogama, prijatnim glasom, stvorenim za radio voditelja, pričaše nam Đoko o selu u kojem je u doba njegovog djetinjstva dimilo iz 18 kuća, a put škola u Kljakovici i Vraćenovićima, trčkaralo više od 15 đaka. Bili su to sve sami Aleksići, samo je bila jedna kuća Polića od kojih sada više nema niko. Selo je propalo tek ima desetak godina kada pomriješe stari, a niko se ne vrati u njega, do on. Dok nam je pričao kako je  godinama izdizao sa svojima na katun u Volujak, putujući po tri dana i dvije noći i spavajući na ledini pod zvijezdama, kako je skoro svaki vikend za četrdeset godina došao na selo, svako malo je prekidao priču i pokazivao nam šta mi ono vidjesmo kada gledasmo put Hercegovine.

Kao na dlanu pružali su se pred nama Bijela Gora, Leotar, manastir Dobrićevo, kamenolom u Drakuljici, po strogoći poznat vojni logor u Bileći, Kljakovica… Daleko, duboko u Hercegovini, bjelasala se planina Baba sa najvišim vrhom zgodno nazvanim Đed.
Saznasmo da se knez Mujo ustvari zvao Stanko. Njegovima se nije dalo u djecu, pa ga nazvaše Mujo, po starom običaju da daju turski nadimak djetetu da bi se množili kao Turci. Umro je prirodnom smrću, a bio je ranjen ko zna koliko puta, jednom na Gluvoj Smokvi ispod Trebinja, čuvajući mrtvog vojvodu Maksima Baćovića da ga Turci ne otmu.
Nije bio lak život u bezvodnim Vidnama. Prije nego je svako napravio svoju čatrnju, postojale su nekolike seoske samo za čeljad, a stoka se pojila na prirodnim ili vještačkim lokvama. Nekada se išlo za vodu čak i na izvor Milobod na Trebišnjicu, pa se na konjima dogonila. No i pored težačkog života sa svakog brda čula se pjesma čobana, narod nije bio nezadovoljan i negativan. Sada po brdima leže samo gomile u kojima su mnogima pronađeni grobovi, a takozvani “grčki” grobovi posijani su svuda selom. Toliko su stari i stopljeni sa okolinom, da nijedan ne primijetismo dok nam ih Đoko ne pokaza.

 
Pored samog puta, neprimjetan, sakriven travom i žbunjem, nalazi se Đevojački grob. Priča kaže da su svatovi iz Banjana pošli po đevojku iz Miruša i na povratku nazad ona ožednje. Kada krenu da pije iz jedne kamenice ujede je zmija koja se tu bješe sakrila. Nesuđena nevjesta izdahnu na putu i osta pokopana taman na tom mjestu. Otišla iz jednog doma, a ne došla u drugi, vječnu kuću nađe gdje se nije nadala. Ipak, uspomena na nju ne umire, a  i priroda kao da ne želi da potpuno sakrije grob, već ga nježno svako proljeće prekriva travom i cvijećem, kao posmrtnim vijencem. 

Presabirasmo utiske dok opet pravismo stanku kod Ignjatske crkve, posmarajući snijegom zaogrnuto brdo Stražište koje podsjećaše da je proljeće još uvijek daleko. Zamišljasmo kako bi bilo lijepo poći iz sela prugom, kao što su to nekada činili Vidnjani. Svejedno bi nam bilo da li idemo “bijelim” motornim ili “crnim” parnim vozom. O tim prohujalim vozovima i vremenima nam pričaše usamljeni seljak malog sela na granici, koje će postojati sve dok igraju čaktari na njegovim ovcama, pucketa vatra iz njegovog šporeta i zuje pčele iz njegovih košnica.

     Ana Dragićević i Jovanka Komnenić