Zaboravljenim stazama: Jasenovo Polje

Kada su to osjetili, ljutito su zazvijukali hladni vjetrovi sa Vojnika boreći se za poslednji dah umiruće zime. Zviždali su kroz granje, praveći vrtloge od uvelog lišća, kao da se njime vile igraju.

Na zazelenjeloj livadi ispod Vučjeg osoja, leškarilo je pet konja, dok se aprilsko sunce presijavalo na njihovoj istimarenoj dlaci. Uplašiše se dok smo im se prikradale, ali jedan bijeli, svjestan svoje raskošne ljepote, kao da je pozirao pred kamerama. Nedaleko od njih, pažnju nam privukoše koze i jarići koji su pasli na jednoj dolinici. Žuti jarčić je veselo skakutao i znatiželjno nam prilazio kao da je i on želio da ispadne zgodan na slici.

Čule krave da u selo neko slikava, pa i one nagrnule. Jedna junica, dok je lizala mekinje iz kante Jupola, zakacila sebi za rog dršku, pa je uporno pokušavala da je se oslobodi. Za njima je išao srednjovječni čoban. Poželjesmo mu dobar dan i upitasmo za ime, kaže: ,,Moje ime je Močilo Todorović. Neko me zove Momo, neko Moko, ja sam ti jedno stablo sa više grana.’’ Prozborismo po koju o prilikama u selu, pa ga ostavismo da vrijedno obavlja svoj radni zadatak, dok nas put dovede pred kuću Miroljuba Miša Todorovića.

On, zajedno sa ženom i tri sina, koje poslovi vode u grad, provodi svoj životni vijek na polju jasenova. Prijatna familija nas ugosti i uz kaficu i sok pričali sun nam o  životu na selu. Mišo, dobrodržeći čovjek od sedamdeset i kusur godina, srknu kafu, pa otpoče priču: ,, Ovo je ođe predgrađe. Samo 18 km od grada. Ođe prolazi međunarodni put. Ja ne znam što bi ko bježao odole.’’ Njegove svijetle žive oči, ispuni neka davna tuga kada ga vratismo pričom na školske dane u klupe seoske škole, koja danas propada. ,,Škola je prvo bila u kući Lazovića, prije no u jesen ’53. završismo izgranju nove. Ja sam učio u tu školu. Prvi učutlj bio je Blažo Đoković. U kući Lazovića bili smo u jednoj sobi, zemlja je dolje bila, nije bilo potavanjeno ništa. Oni u jedan kraj, a mi i klupe u drugi. Bilo je tada 40 - 50 đaka, milina je to bila. A onda omladine bilo ođe. Mi smo dom napravili šesdesetih. To je najljepši dom bio u opštini Nišićkoj. Od svakle je tu dolazilo, pa bi došla omladina iz Prage, Šipačnog, Gornjeg Polja, pa omladina iz Drobnjaka i Pive na biciklima, ko ga je imao. Ih! Biciklo ti je tada bilo ko danas auto! Pa onda pun dom omladine… Milina… Noći nije bilo kad se nije prelilo. Igrale se karte, domine, a bogomi najviše se igralo prstena.’’ Zasta Mišo, pa nešto tišim glasom reče: ,,To je sve jednom dušom disalo… Ja kažem… Neko danas živi, neko preživljava, ali ja nemam više to što sam tih godina imao…’’

U Jasenovom Polju nekada je dimilo iz  45 domova u kojima su skladno živjeli brojni Đokovići, Todorovići i Durutovići. Ove zime, koja kažu, nije bila pakosna, samo se 10 domova borilo sa snjegovima sa Vojnika. Škola i dom propadaju. Jedina dva đaka u selu moraju da putuju na Vidrovan.  Mišo kaže da je čuo da su odavno odvojena sredstva za rekonstrukciju škole, ali od te priče ništa nije bilo. Ogorčen na današnji svijet, sjeti se naših predaka kod kojih je riječ bila svetinja. Dvije duboke braze mu se pojaviše na čelu kada izusti :,,Nema više starih Crnogoraca. Onih o kojima su pjevali pjesme i kojima smo se dičili. Ništa od njih ostalo nije. Ovo danas su sve pestokupljevina, lupeži i lažovi!’’

Najveći ponos i dostignuće Jasenopoljaca je crkva svetog Arhanđela Mihaila izgrađena 2012.godine doprinosima mještana, a najviše donacijom tenisera Novaka Đokovića, čiji prađed Neđeljko počiva u porti crkve. Sjećaju se u selu njegovog đeda Vlada koji je kao mlad otišao sa ovog lijepog polja. Objasniše nam: ,,Tu đe je crkva to je pravo Jasenovo Polje, ono je prvo bilo naseljeno kad su došli sa Čeva. Tu je bilo tada puno jasenova, tačnije lučkojasenova jer ima bijelih i crnih, a tamo su bili bijeli i oni su ljepši za obradu i rad. Po njima selo dobi ime’’.

Stalni stanovnici ovog sela su međedi. Kažu da ih redovno obilaze, samo što ne kucaju na vrata. Prepadaju stoku, a ponekad zgrabe po koju ovcu. Pored njih ima dosta i divljih svinja. ,,Ja imam jedno fino parče zemlje tamo put Šavnika. Svog mi ga je jedan divlji vepar uzora’. To je kapitalac. Stope su mu ka’ u vola. Ćerali ga lovci, ali ga nijesu ubili. Slavio bih kod kuma da jesu, no eto, izgleda mi je nešto taličan pa neka ga.’’

Prije no krenusmo ka crkvi, Mišova žena Draginja, nam ispriča zanimljivu priču o najstarijoj stanovnici sela, Ljubici Todorović, koja je rođena davne 1914. i ove godine puni čak 104 godine. Ona je do prije 10 godina izdizala na Sucki katun na Vojnik. Živjela je ljeti tamo u neku bukovinu, zimi na ovu ariju ispod Vojnika i tako doživjela duboku starost. Govorili su u selu da je Ljubica gotova čim je prestala da izdiže na katun, no Ljuša nije umrla, a kad će ne znamo. Ona živi u velelepnoj kući sa kćerkom i može sa hodalicom sama do kupatila. Dobra je u pamet, ali je sluh izdao. Priča nam Zora da je baka Ljuša voljela svaki dan da pojede parče hljeba uz čašu Coca-Cole, pa kad joj neko reče da je Coca-Cola otrov i da nagrđuje jetru, naredi Ljuša da joj se više ne uzima  nego nešto drugo. Od tada joj ukućani kupuju Fantu.

Ušuškana u hrastovoj šumu, crkva se ponosno uzdizala put sunčane strane. Kraj nje vijuga put do Krstatog dola gdje se prostire široko polje iz kojeg je izbijalo proljeće. Neke nepoznate ptice su zviždale veselu pjesmu dok smo mi uporno pokušavale da imitiramo taj prijatni zvuk i razgovorimo ih. Na jednom brežuljku sjedjele smo kraj napuštene štale i posmatrale usamljene kuće, ispucale čatrnje i bijele snjegove sa vrha Vojnika. Toga lijepog aprilskog dana, predgrađe je bilo skoro prazno. Kakvo će tek biti kad sniježne oluje krenu sa Vojnika pa objele polja jasenova ili kad zatamburaju uporne kiše?

,,Kiša… Kiša… Krupna kiša   Sva su mokra leđa krova.  Treba uzeti na nišan gorak šapat jasenova... ‘’

   Ana Dragićević i Jovanka Komnenić

 Sve tekstove možete naći na blogportalu STAZAMA.ME