„Kod Maksa“: Od mladalačke ideje do uspješnog preduzetništva

Vlasnik Mirko Maksimović objašnjava kako je sopstvenim radom i trudom svoju mladalačku viziju sproveo u djelo, te kako je „kamen po kamen“ nastajalo, danas jedno od najljepših mjesta u Crnoj Gori.

Maksimović je odličan primjer kako svaki preduzetnički poduhvat počinje dobrom idejom, koja se uz malo sreće i kvalitetnog rada, može pretvoriti u odlično poslovanje. Fantastičan ambijent, žubor rijeke, prelijepa priroda i opuštajući zvuci džeza samo su neki od razloga zbog kojih je ovaj restoran postao omiljen ne samo Nikšićanima, već i gostima iz brojnih inostranih zemalja.

„Ovo je jedan dio rastovačkog potoka koji je u to vrijeme, davne 1928. godine, služio kao jedan sistem za navodnjavanje. Još uvijek na kraju imanja imamo dolap koji svjedoči o tom vremenu, kako su ljudi navodnjavali usjeve. To je bilo dosta zapušteno, trebalo je dosta stvari odraditi u startu, da bi se malo kultivisalo, bilo je dosta divlje. Krenuo sam sa malim sredstvima, sa nekih 10.000 eura, da bih napravio prvo dio terase, da bi kasnije zbog poplava i oscilacija vode napravio i gornji objekat koji je van tih poplavnih talasa. Pošto su potrebne stalne investicije, uzeo sam prošle godine kredit od Investiciono-razvojnog fonda od 35.000 eura. Ove godine treba odraditi reprogram, jer su velika ulaganja i što se tiče grijanja. Još uvijek traje, i nadam se da će se za pet, šest godina zaokružiti sve što sam zamislio“, priča Maksimović.

Ističe da je o restoranu u gornjepoljskom kraju maštao posljednjih 30 godina, budući da je tu odrastao, a i danas živi. Kada je malo po malo počeo da radi i slaže kamenje u vodi, mnogi su bili skeptični smatrajući da je to promašena investicija kojom će „uništiti život“, ali Makso kaže da od rada nikom ništa nije bilo, pa tako nije ni njemu.

„Sticajem okolnosti prošao sam kroz dosta nekih perioda, dosta zanata sam morao da savladam. Stekao sam radne navike još od malena. Bavili smo se tada poljoprivredom, tako da mi nije predstavljalo problem da uđem u ovaj projekat. Što se tiče samog prostora, zahtijevao je dodatne napore i angažovanje. Bilo je akcija u kojima su mi prijatelji pomagali, ali može se reći da sam sve sam napravio. Prvo je bila neka manja bašta, ona je je radila prve dvije godine, a od kada sam napravio ovaj veći objekat mogu da ga koristim i za bankete, vjenčanja, proslave. Imao sam u glavi kako ovaj objekat treba da izgleda, nije mi trebao arhitekta da to projektuje, čak ni enetrijer i eksterijer... Slike kako to treba da izgleda, dolazile su samo po sebi“, prisjeća se Mirko, čovjek od dvadesetak zanata.

Mnogi stranci koji se nalaze na proputovanju kroz našu zemlju tu rado svarćaju i oduševljeni ovim magičnim mjestom i prepuni pozitivnih utisaka, nastavljaju dalje put. Upravo zbog velikog interesovanja, ove godine je dio pored rijeke koji može poslužiti za kampovanje, uvršten u turističku ponudu i može se pronaći na sajtu Booking.

„Imali smo ranije bicikliste koje smo primali da besplatno kod nas kampuju, vidjeli smo da im je to lijepo i interesantno. Oni se uvijek ponude da i mi dođemo kod njih, u dosta zemalja sada mogu da pođem da prenoćim, odem na skijanje, a bilo je tu ljudi i iz Austrije, Švajcarske... Najviše volim skijanje i biciklizam, iako sam se bavio skoro svim sportovima. Druženje sa prirodom, ili mi je usađeno od malena, ili je to samo nadogradnja ličnosti, jer po nekim narodima čovjek tek sa 50 godina postaje punoljetan, pa evo meni je 50 sljedeće godine i tek se sada osjećam zrelo“, kroz smijeh dodaje ovaj strastveni ljubitelj sporta.

Iako se možda može reći da je najatraktivnije tokom ljetnjih mjeseci kada se sjedi u bašti pored rijeke, predivno je i u samom restoranu napravljenom od drveta i kamena, koji će od ove sezone funkcionisati tokom čitave godine. Što se tiče hrane, ona je „na dohvat ruke“, u rijeci, a u restoranu uvijek ima svježeg voća i povrća, što je Maksimoviću, kao veganu, jako bitno. 

„Već godinu dana nijesam jeo meso i to mi je dalo energiju, jer meso koliko daje proteina, toliko usporava metabolizam. Organizam mora da stvori enzime da bi vario... Uglavnom koristim to što je priroda dala, te svježe stvari koliko mogu da ih uberem, od koprive, maslačka, divljeg luka, jer u prirodi ima toliko biljaka koje daju dovoljno energije. Uvijek imamo svježe voće i povrće u restoranu i često se dešava da i sam uskočim u kuhinju da pomognem. Od svih poslova koje sam u životu radio, ipak mi je najteže da budem direktor“, kroz smijeh zaključuje naš sagovornik.