Naime, Biljanini proizvodi su, kako kaže, svi iz Župe. Taj kraj poznat je po drenjinama, ali ništa manje ni po raznim vrstama džema i sokova koje Biljana pravi od tog voća.
„Sve je domaće. Prošla godina je bila loša, nije bilo svega od voća, pa mi je dosta voća došlo iz Berana. Inače, ovih godina je bilo svega, pogotovo drenjina po kojima je Župa poznata“, priča nam ona.
Vrijedna Župljanka se već četiri godine bavi prodajom svojih proizvoda.
„Tu mogu da se nađu razni sokovi, sok od koprive, od kupine, od dunje... Razno slatko, od šumskih kupina, jagoda, dunje, lubenice, džemovi razni, od drenjina, od šljiva, od bundeve, jabuke sa cimetom, likeri. Sve što postoji da se napravi od domaćih proizvoda ja pravim“, kaže ona.
Iako nema drugi posao, Biljana kaže da vremena često zafali i za ovakvu proizvodnju, te da ako se posvećeno radi, svaki posao crpi sate.
„Sve zavisi kako se šta pravi, a najviše se vremena ostavi na pravljenje džema jer je sve ručna izrada, ništa nije mašinsko. Ako želite da se sve odradi kako treba, onda džem zahtijeva dosta vremena“, objašnjava nam ona dodajući da voli ovo čime se bavi. Ipak, njoj, kao i većini sitnih preduzetnika, problem predstavlja nedostatak mjesta i prilika gdje mogu da svoje proizvode izloži.
„Samo na sajmovima izlažem svoju robu, a ti sajmovi i nijesu baš tako često, da može da se zaradi i da se od toga živi. Mogu da se pokriju troškovi koje iziskuje, jer isto ima dosta da se uloži, da se kupe flaše, tegle. Kad bi stavili sve na olovku, isto je mala zarada. Cijene su visoke, kako kažu kupci naši, a nama nijesu za uloženi trud i vrijeme“, iskrena je ona.
Ništa drugačija situacija nije ni kod Ilije Todorovića. Sa svojom suprugom Gordanom već 15 godina proizvodi razne domaće proizvode, ali se, kako kaže, od toga može samo životariti.
„U prodaji imam domaću slaniniu – šarenu, bijelu, domaću kobasicu, raznih džemova - od šljive, od drenjina, od šipuraka. Imamo domaćih sokova - od divljeg šipka, od drenjina, Imamo meda domaćeg, sa orasima, bademima, lješnicima“, nabraja Ilija ono što svojim rukama svakodnevno prave on i Gordana.
Ipak, i u svom malom „biznisu“, svako ima svoja zaduženja.
„Moja gospođa je zadužena za pravljenje sokova i džemova, a ja radim oko mesa, tako smo nekako podijelili poslove. Za ovo treba prilično dosta vremena, prosto toliko zahtijeva pravljenje meda, sokova, džemova i slično, a i posao oko mesa iziskuje dosta vremena. Ali s obzirom da sam u penziji i da supruga moja nigde ne radi, onda imamo vremena da se ovom posvetimo 100 odsto.
Za 15 godina bavljenja ovim, Ilija je naučio da „traži kupce“, pa njegove proizvode možete naći i van Nikšića.
