Omladina iz Ulice 29. novembar

Isto to se govorkalo i u naše vrijeme.

Malo se, izgleda, vrtimo u krug.

Ja, starac od pet decenija prošlosti i srebrnim nitima u kosi, zvanično saopštavam nikšićkoj omladini: dragi moji, nikada Nikšić nije bio ljepši i vedriji nego sad! Zahvaljujući vama i vašoj mladosti, u prvom redu. Tačka.

Idemo dalje.

Elem, ima već petnaest ljeta kako odselih iz rodnog grada.

Ostavih za sobom stari trg sa lipama i crvenim trafikama, pustu livadu kod katoličke crkve i još pođekoji ćošak u gradu. Pogledam sad, a ono trg se podmladio. Blistav i poletan, mlad i hitar kao srednjoškolac. Na onoj livadi nikla nova četvrt gradska sa sve pekarom. Po ćoškovima porušene posleratne kuće i izrasle mlade zgrade. Nesuđeni Dom revolucije (koja nigda nije došla),se sjaji kroz prodavnice i kafane. Još malo pa će i televizija zaigrati u njemu. Ispružio dva velika parkinga k'o dva dlana…

A ulica iz naslova priče – znate li gdje je? Nema je. Ne pod tim imenom. Zvala se tako nekada davno, recimo u vrijeme kad sam izvolio roditi se. To je onaj dio Njegoševe kod nove pošte. Odlaskom negdašnje države otišlo je i ime ulice.

Ispričaću vam nešto, a vi nemojte nikome. Neka ostane među nama. Imade u toj ulici jedna stara zgrada sa četiri ulaza, četiri sprata, bez balkona. I jedan stan u prizemlju. E, tu vam je ovaj sijedi starac ugledao svijet, napravio prve korake, ispred nje trčao bježeći od anonimnog psa, igrao klikera, grudvao se i penjao  na voćke u doktorovoj avliji.

Nema tu odavno ni doktorove avlije, ni Perove, ni kuće Šipčića. Ispružili su se parkinzi, uređeni trotoari i travnjaci, ograđeno igralište.

I neka nova, fina omladina.

Mladići treniraju, dječaci ubacaju loptu u koš, djevojčice ćaskaju, domaćice u kućnim haljinama sjede u parovima na kafenim klupama.

Sve to ovaj sjedokosi dugonja vidi dok ulazi u kola koja namjerno parkira na tom mjestu kako bi imao osjećaj da se vraća kući.

A kuća odavno nije tu.

Ali srce jeste.

Ostajte mi zdravo i pijte sok od narandže.