Nikšić Vrijeme
0.8°C Malo oblačno

“Novinarstvo donosi rezultat - utiče na vašu zajednicu ili društvo na najprogresivniji način”

Humanost i skromnost u genima – Radovan Petranić je dobitnik nagrade za filantropiju “Iskra”

Privatna arhiva
  • Autor onogost.me
  • 02.01.2024. u 10:31
Kada je krenuo u prvi razred osnovne škole, Nikšićaninu Radovanu Petraniću majka je na leđa stavila đačku torbu dvije godine starijeg dječaka iz komšiluka, koji je bio patuljastog rasta, i rekla: “Nemoj nikada da se desi da ga vidiš da nosi torbu, a da mu ne pomogneš. I nemoj slučajno da ga diraš, nego ga uvijek odbrani”.

Od tada je prošlo četiri decenije, a Petranić ne prestaje da radi dobra dijela i ne voli da priča o njima, jer smatra da je humanost kada se sam sjetiš, a ne po pozivu, da nekome pomogneš, i da je dovoljno da za taj čin zna tvoje srce. Ovog puta, “morao” je da priča o sebi jer su njegova dobra djela stigla do Fonda za aktivno građanstvo i žiri je odlučio da mu dodijeli nagradu za filantropiju “Iskra” za individualni doprinos.

“Nisam znao da me je Nevladina organizacija ‘Ana Đoković in memoriam’ predložila za nagradu. Kada su mi javili da sam dobitnik ‘Iskre’, prvi put u životu sam ostao bez teksta. Nagrada zaista znači i izuzetno prija što neko cijeni moj humanitarni rad, ali još više prija povjerenje i poštovanje koje je grupa koja me nominovala pokazala prema meni”.

Zavrni rukav i daruj život

Petranić je dobrovoljni davalac krvi i trombocita, volonter Crvenog krsta i NVO “Ana Đoković in memoriam”, veliki čovjek još većeg srca. Dobrovoljno davalaštvo mu je, kaže, “prešlo” od ujčevine, ljubav prema humanitarnom radu i Crvenom krstu od oca koji je još 1947. godine bio sekretar podmlatka Crvenog krsta, a skromnost je naslijedio od obje strane.

“Moj ujak Branko Roćenović je bio jedan od najstarijih dobrovoljnih davalaca krvi u Nikšiću u to vrijeme. Naravno da se nikad nije eksponirao. Imao je tridesetak donacija koje su ostale krajnje anonimne. Donirao je sve dok se nije razbolio od dijabetesa. I moj brat je dobrovoljni davalac krvi, i braća od tetke i ujaka”.

Prvi put krv je dao 1996. godine. Bilo je u pitanju porodično davanje i Radovan se odmah odazvao kada su ga pozvali. Od tada je rukav zavrnuo oko 83 puta, skoro 70 “klasičnih” davanja i 13 puta je darivao trombocite.

“Kada sam prvi put dao krv, pitao me Vesko Gezović iz transfuzije da li bih, ako je potrebno, nastavio da dajem krv, jer, kako mi je rekao, jednim davanjem čovjek bukvalno spasava tri života. Zapitao sam se da li bilo ko ima pravo da ne daje krv, da ne spasi živote koje može”.

Nije član nijednog udruženja dobrovoljnih davalaca krvi, ali se odaziva na sve pozive. Iako je preporuka da muškarci krv mogu dati svaka tri mjeseca, Radovan kaže da je i on, kao i većina davalaca, kršio to pravilo.

“Prekršio sam i ja, i svaki od nas davalaca, i to dosta puta. Kada je život u pitanju, pravila ne postoje. Nijesam član nijednog udruženja dobrovoljnih davalaca krvi bez obzira što jako poštujem to što rade. Smatram da bi svaki građanin kao individua trebalo da bude dobrovoljni donor krvi. Ne da čeka da ga neko pozove, nego da ode i sam to uradi”.

Svaka osoba kojoj je dao krv je priča za sebe, ali posebno se sjeća jednog događaja. Korona je već uveliko zatvorila gradove kada ga je u deset sati uveče pozvala jedna prijateljica da mu kaže da je jednom dječaku potrebno šest flaša krvi i da mora da ih primi ujutro odjednom jer je izgubio veliku količinu krvi.

“Ti si mu jedini spas”, kazala je.

Nije mnogo razmišljao. Ujutro je pozvao prijatelje i njih šestorica iz, kako sa osmijehom kaže, dvije ulice iz naselja Kličevo, dali su krv. Prošao je period straha, nošenja maski, zatvaranja, i Radovan, koji ima kamion i radi kao autoprevoznik, otišao je kod porodice dječaka kome je bilo potrebno šest jedinica krvi, da im nešto doveze. Kad tamo, baka u dvorištu “postrojila” svu unučad da pozdrave Radovana i kaže jednom od njih: “E ovaj ti je čovjek spasio život”.

To su događaji, kaže Radovan, koji se pamte.

Kada se prije dvije godine od tumora na mozgu razboljela školska drugarica njegovog sina, koja je tada imala devet godina, i kada su joj u postoperativnom oporavku bile potrebne velike količine trombocita, Radovan je postao i dobrovoljni davalac krvnih pločica.

“Da bi pacijent primio jednu dozu trombocita potrebno je da šest davalaca da krv. Tada mi je doktorica Biljana Dendić saopštila da se kreće u projekat trombocitafereze, odvajanja čistih trombocita, što dotad nije rađeno u Crnoj Gori. Predložila mi je da kao iskusni dobrovoljni donor krvi odem na donaciju trombocita. Nisam imao dileme. Otišao sam. U odnosu na klasično davanje krvi pregled je malo komplikovaniji i sve traje malo duže, radi se nalaz krvi, internistički pregled, pregled vena i onda se pristupa procesu doniranja trombocita koji traje sat vremena”.

Krug dobrih djela koji se širi

Radovan često sa Crvenim krstom i NVO “Ana Đoković in memoriam” učestvuje u humanitarnim akcijama. Još češće ih samostalno organizuje i sa prijateljima realizuje.

“Svaka akcija u Crvenom krstu nosi svoju težinu, neke specifičnosti, mada su za mene posebne akcije u kojima se pomaže djeci. Ne mogu nikako podnijeti da u 21. vijeku imate djecu koja žele hranu, odjeću, obuću. Desi se nekad da u Crvenom krstu nema, što se kaže, ni pašteta, a ne nešto više. I onda dođe neko ko kaže da nema šta da djeci da da jedu, bez ono što nađe u kontejneru. Onda s mojim prijateljima skupim novac, kupimo hranu i odnosemo im. Koliko su samo puta učiteljice moje djece organizovale akcije, skupljale odjeću, hranu, ali i od svog novca kupovali stvari”.

I tako se krug dobrih djela širi, a to se ne bi moglo dogoditi da u akcije ne uključuje velike ljude, poput njega. Realizovane akcije ne piše, ali je svaka zapisana duboko u srcu.

“Ne može čovjek sam. Stava sam da i kroz Crveni krst i druge humanitarne organizacije treba što više ljudi da izađe na teren, da vidi svojim očima tu nemaštinu, jer ne može se to osjetiti sa televizije i sa društvenih mreža”.

Iako je, kako kaže, najranjiviji kada su djeca u pitanju, često pominje devedesetogodišnju baku Planu kojoj je klizište odnijelo kuću pa joj je Opština obezbijedila privremeni smještaj.

“Javljeno nam je da baka od namještaja nema ništa. Odmah su se Crveni krst i NVO ‘Ana Đoković in memoriam’ angažovali. Odemo kod nje, baka sjedi sama i čim nas je vidjela kaže da joj je puno srce jer ima s kim da popriča. Moli nas da otvorimo nekakav stari frižider jer ima tu čašu rakije i nekog skorupa, da uzmemo i da se okrijepimo. Tim gestom nas je ‘kupila’ da smo tu akciju jednostavno morali uspješno da realizujemo. Ne mogu opisati s kolikim smo je žarom radili, koliko se veliki broj ljudi uključio”, ponosno priča Radovan”.

Ističe da je veliki broj osoba koje nemaju dovoljno ni za sebe, ali su zato uvijek spremni drugima da pomognu. Znaju šta je nemaština i koliko je teško kada su djeca gladna i bosa. Ali je zato i dosta onih koji imaju i previše, ali ne pomažu drugima.

“Niste svjesni šta sve na terenu vidite. Sjećam se akcije kada se jedan volonter onesvijestio kada je vidio u kakvim uslovima ljudi, koji su bolesni, žive. Moram jedan primjer da pomenem. Organizuje se obilježavanje Svjetskog dana prijevremeno rođenih beba i članica grupe ‘Ana Đoković in memoriam’, Dragana Mandić licitira u grupi stvar od 30 eura i plaća je, da bi pomogla da se akcija realizuje, a neće sebi da kupi ljekove koji koštaju 15 eura. Veće je to njeno 30 eura, nego hiljadu koje uplati neki milioner. Iako se humanost ne može izmjeriti, za mene je vrhunac humanosti kada neko donira organ. Sve što mi darujemo, krv, novac, hrana, odjeća, sve se može nadoknaditi, ali poklonjeni organ ne”.

Kapa dolje, velikim-malim ljudima

Radovanova supruga Marija, koja je psiholog, bila je članica prvog tima u Jugoslaviji za zaštitu djece protiv zanemarivanja i volontirala je četiri-pet godina. Imaju troje djece - Anu koja je ove godine postala punoljetna, dvije godine mlađu Vanju i najmlađeg Iva koji ima 11 godina. Ana je željela da punoljetstvo obilježi doniranjem krvi ali joj je doktorica rekla da odloži donaciju jer će kasnije biti potreba za njenom krvnom grupom, tako da čeka poziv da se i ona upiše u listu dobrovoljnih davalaca.

Ivo je već “ozbiljan” volonter Crvenog krsta.

“Kada je imao osam godina sa društvom je sakupio igračke i tražio da sa Draganom Nikolićem ode na teren i odnese sve što su sakupili. Kada je vidio u kakvom su stanju ta djeca, maltene me preklinjao da obezbijedim hranu za njih. Učestvuje i u ekološkim akcijama, a nedavno je, prilikom sabirne akcije Crvenog krsta, odradio četiri smjene odjednom. To je njegova želja bila. On to volontiranje ozbiljno shvata i za sebe kaže da je postao ozbiljan volonter”, kaže ponosni otac.

Sa sinom u akcijifoto: Privatna arhiva

Empatija i humanost, kaže Radovan, uče se od malih nogu. Onda ne morate nekoga moliti za pomoć jer je naučio da pomaže. Ne razmišlja kada treba da kaže koji su to mali heroji prema kojima je život bio okrutan, a koji svima mogu poslužiti za primjer kako se treba boriti i pobijediti.

“Smatram da nikoga ne treba moliti da pomogne. Očekujem da ljudi sami pruže ruku i pomognu, bilo to davalaštvo krvi ili donacije u hrani, odjeći. To je za mene humanost i čovječnost, kada se sami ponude da pomognu. A mali heroji kojima skidam kapu su Aleksandar Nađ i Katarina Striković. Veliki borci, svako na svoj način. Samo mogu da im se divim i skinem kapu”, kaže Radovan.

Izvor: Vijesti.me

    ,,Pričajmo iskreno, bez uvreda, laži i spinovanja.”​

    Ovaj razgovor se vodi prema Onogoštovim pravilima. Molimo, pročitajte pravila prije ulaska u diskusiju.

    Ostavi komentar

    Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

    Povezani članci

    Predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić uručio je danas u Skupštini Crne Gore, Shodno Zakonu o državnim nagradama, Trinaestojulsku nagradu dobitnicima za 2024. godinu.
    Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija će, nakon dobijanja potvrde i releventnih informacija, privremeno obustaviti priznavanje fakultetskih diploma stečenih na fakultetima u Bosni i Hercegovini koji su obuhvaćeni istragama tamošnjih nadležnih organa, a do okončanja postupaka, u cilju zaštite javnog interesa Vlade Crne Gore. To je jedan od zaključaka Vlade usvojen na predlog Ministarstva.
    Ministarka prosvjete, nauke i inovacija Anđela Jakšić-Stojanović posjetila je Osnovnu školu ,,Rade Perović” u Velimlju, nakon što je nevrijeme pričinilo štetu na objektu.