Ljudska hrabrost uklesana u vječnost Nevidia

Ovaj poduhvat desio se prije 61 godinu.

Zlatnim slovima ispisana su imena planinara Miloša Bojanovića, Boška Vulanovića, Ratka Gage Lučića, Pavla Vučurovića, Nikole Šunje Mrvaljevića, Stevana Vujičića, Božidara Frinja Kontića i Miodraga Kovačevića, novinara Vlada Šala Mićunovića, te snimatelja Milana Pešića i Miluna Tadića, koji su u svijet poslali prve vijesti i snimke o osvajanju kanjona.

Od tog velikog tima danas su živi samo Stevan Vujičić (88) i Nikola Šunja Mrvaljević (83). Upravo se Vujičić ovih dana ponovo uputio ka Nevidiu, kako bi na ulazu u kanjon postavio uramljenu fotografiju svojih devet drugara i saboraca koji danas nijesu među živima.

Uz svijeću i mnogo emocija, Stevo se na ovaj način odužio ljudima sa kojima je osvajao kamen po kamen nestvarne divljine, pune izazova i opasnosti. Nevidio je izgubio bitku 1. avgusta 1965. godine, kada je nikšićka ekspedicija prošla putem koji je za njih bio “od vrata pakla do vrata raja”.

“I na ovaj način želimo da naše drugove koji nijesu više sa nama sačuvamo od zaborava. Došlo je neko čudno vrijeme kada se o ovom podvigu i junacima Nevidia sve manje priča, posebno o onima kojih više nema. Ova uramljena fotografija čuvaće uspomenu na njih, naše prijatelje sa kojima smo Šunja i ja dugo dijelili i dobro i zlo”, kaže za “Dan” Stevan Vujičić.

Dok pokušava da predahne, naslonjen na hladnu stijenu nedaleko od ulaza u Nevidio, Vujičić se prisjeća dalekih dana kada se ispisivala istorija “Javorka”, ali i crnogorskog sporta.

“Ideja o osvajanju kanjona nije bila naša, nikšićka, već čuvenog novinara, publiciste, snimatelja i autora putopisne emisije “Karavan” Milana Kovačevića. On je tražio ljude koji bi snimili reportažu o Nevidiu, koji se izvorno zvao Neviđbog, ali u to vrijeme Bog se nije smio pominjati, pa smo mu dali ime koje i danas nosi. Kovačević je angažovao geografa prof. dr Jovana Petrovića, koji je tada imao katedru u Novom Sadu i uspio da pronađe nekoliko ljudi za “osvajanje” kanjona. Međutim, sve se završilo na željama, pa je ostalo da mi taj posao završimo. I tako je bilo”,  navodi Vujičić.

Predsjednik društva Miloš Bojanović ubrzo je formirao tim u kojem su, pored planinara, bili novinar i dvojica snimatelja. Upravo su njihovi tekstovi i snimci danas neprocjenjivo blago, jer vjerno svjedoče o pohodu Nikšićana u tada potpuno nepoznatu divljinu.

“Imali smo problem sa prebacivanjem kamera, snimatelja i novinara. A naš Miloš bio je krupan i snažan čovjek i nije se dobro kretao po klizavom terenu, ali je bio pravi vođa i imao snažan autoritet kod svih učesnika ekspedicije. Virovi, jezera, ljute stijene koje su se lako obrušavale i hladnoća koja nam se uselila u kosti bili su veliki izazovi. Prenoćili smo u kanjonu pod vedrim nebom. Ja u mokrim kupaćim gaćama, patikama i kacigom na glavi. Miloš je zaradio išijas, a ja reumu koju i danas nosim. Sjutradan smo prošli kanjon i savladali teške prepreke koje su bile opasne po život. Sjećam se da je Gaga Lučić prvi skočio sa visokog vodopada u jezero u kojem je bilo dosta kamenih ploča, stijena i drveća. Onda smo koristili užad, prebacivali ih na drugu stranu, zakucavali klinove u stijene, pravili vazdušni most, vješali se o uže i klizeći prebacivali opremu i ljude. I tako do kraja. Bogu hvala, svi živi, ali iscrpljeni. Sve muke kanjona izliječila je naša pobjeda nad prirodom. Ukrotili smo Nevidio i postali heroji nacije “, priča Vujičić.

Vrijeme je, međutim, učinilo svoje. Dragih ljudi više nema, ali su ostali Stevo i Nikola Šunja da čuvaju uspomenu na svoje saborce i slavne dane “Javorka”.

Pored uramljene fotografije gori svijeća. Njena mala svjetlost kao da vraća u život lica sa fotografije i podsjeća na dane kada su ti ljudi, rame uz rame, kročili tamo gdje prije njih ljudska noga nije kročila.

Jer, dok god gori svijeća za njih, živi i uspomena na hrabrost ljudi koji su Nevidio savladali, a svoje živote zauvijek upisali u njegovu stijenu.