“Nijesam znala šta je posao, danas učim druge i živim sa osjećanjem da negdje pripadam”

Ipak, iza osmjeha i posvećenosti poslu, krije se priča o mladoj i nesigurnoj djevojci koja je mislila da nigdje ne pripada i da je put ka samostalnom životu možda samo daleki san.

“Mene u početku nije zanimalo ništa, bila sam katastrofa. Da mi je neko rekao da ću ja da uspijem, sad u ovom trenutku, ođe đe sam sad, ne bih ti vjerovala”, kaže Valentina.

Do posla u Zavodu stigla je nakon što je prije nekoliko godina završila obuku za medijatora RE zajednice iz oblasti zapošljavanja, zdravstva i socijalne zaštite. Nakon dobijanja sertifikata, praksu je odradila u organizaciji “Help” i Zavodu. Bila je to prilika da se dokaže u Zavodu, ali je propustila, jer, priznaje, nije znala da cijeni posao.

“Ja bih otišla u kancelariju, nema stranke, nema posla, plašili su se oni meni da vjeruju, isto tako ja njima. Nijesam znala tad šta je posao. Oni su mislili da sam ja neozbiljan radnik, ja sam to njima stavila i do znanja. Bila sam neozbiljna, jer me ništa nije zanimalo, zato što ne znaš, tamo te neko nije primjećivao”, priča nam Valentina, navodeći da je nakon toga brzo došlo do prekida ugovora.

Ali stigla je brzo nova šansa, ali i prilika da zavoli posao i zadobije povjerenje kolega. Bio je, prisjeća se, januar, Nova godina, novi ugovor,  nova šansa i nova Valentina koja je ovog puta odlučila da dokaže sebi i drugima- da može i da vrijedi.

“Oni su mi dali mali zadatak- arhivu. Da ja svaki dan pozive napišem, zavodim pisma. Ja sam se tu pokazala okej. Prođe dva i po mjeseca, dođe načelnica Aleksandra Radulović kod mene i kaže bićeš moj asistent. Ona mene uči kako zavodim djelovodnik, koji je broj ugovor, tu sam se plašila da budem ja, svaki korak koji uradim pomislim: “je li ovo okej?”. Sve što mi nije bilo jasno pitala sam nju ili drugu koleginicu, uvijek su me ohrabrivali. Kad je trebalo nešto da napišem, neki izvještaj, ja to napišem, ona me ispravi, sve objasni na lijep način. Tu mi se pokazala želja da još više budem tu, posle šest mjeseci ja sam dostigla znanje koje nikad nijesam mislila da ću da postignem. Bilo mi je drago, a na drugu ruku bilo mi je krivo jer prvi put to nijesam umijela da cijenim. Oni mi daju novu šansu da se ja pokažem, da ja radim kod njih, da oni meni vjeruju.”

Sada je, kaže, naučila posao. Rad za šalterom je svakodnevica i tu je, ističe, da uskoči, kad god treba pomoć kolegama.

“Moj posao je kako ljudima da olakšam prijavljivanje na Biro, ljudi iz romske i egipćanske zajednice nijesu komunikativni, ne znaju crnogorski jezik, ponekad stanu, zapitaju se kako sad, upućujem ih dalje, odem nekad sa njima. Ali, ne radim samo sa njima, već sa svima”, priča nam o svom poslu Valentina.

Kaže da joj platu danas ne određuje samo posao koji radi, već osjećaj da negdje pripada.

“Mrzjela sam posao, sad ga stvarno volim, ne zbog  posla, nego ljudi koji su mi to omogućili. Zahvalna sam toj šansi. Ljudi oko tebe mogu da budu negativni i da ti budeš negativan, da radiš od ponedjeljka do petka da uzmeš platu. Kod mene je drugačije, ja radim zbog onoga što vidim u tim ljudima. Mnogo sam zahvalna svima koji su mi pomogli da steknem tu motivaciju, da budem prihvaćena, da se totalno osjećam prihvaćeno kao jedan dio njih. Samo treba većinska populacija da da više prakse, da ti malo pažnje da. Ja smatram da svima treba da se da šansa da pokažu volju. Imam sad novu koleginicu, mene je neko učio, kad je ona došla, ja sam nju učila. Meni kaže načelnica: “Vidiš Valentina, da je došlo vrijeme ti da nekog učiš”. Ja joj kažem, imam slobodu da se šalimo, “kad ti odeš u penziju ja ću još da učim ođe”. Direktorica kad ode na sastanke kaže mi da čuvam kuću (Zavod)”, priča Valentina.

Valentina Naza, foto: Marija Goranović

Kaže da joj prijatelji često kroz smijeh kažu da će jednog dana postati direktorica Zavoda.

Njene želje, ipak, idu u drugom pravcu.

Ove godine vanredno polaže četvrtu godinu Srednje ekonomsko-ugostiteljske za kuvara, a naredne godine želja joj je da upiše njemački jezik na Filološkom fakultetu.

Iskustvo trogodišnjeg života u Njemačkoj donijelo joj je poznavanje jezika, a pored njemačkog, zna engleski, albanski i poznaje romski.

Smatra da bi joj diploma fakulteta otvorila vrata za druge mogućnosti.

Želja joj je da mlađem bratu, koji se školuje za automehaničara, otvori radnju, kupi potrebne mašine za dubinsko pranje auta, dok za majku, domaćicu, planira radionicu za pripremu nacionalnih jela i kolača.