Nikšić kroz istoriju: Stari i novi dvorac

Po projektu Švajcarca Švaleja prvi sagrađeni objekti trebali su biti štala i kuća za mljekarnicu dok je sama izgradnja povjerena Matu Đurinoviću sa kojim je ugovor potpisan 16. avgusta 1880. godine. Dvorac je završen 1881. godine i imao je uređen podrumski prostor, prizemlje i sprat. I pored skromnog prostora i mobilijara, nikšićki dvorac bio je omiljeno mjesto boravka članova knjaževske familije, a knjaz Nikola je često u njemu odsjedao sam prilikom boravka u Nikšiću.

Ovu skromnu kuću narod je nazivao Knjažev dvoar ili konak, a kasnije Stari dvor. Sam dvorac je bio opasan kamenom ogradom a sa istočne strane nalazila se glavna kapija. U samom podrumu u koji je ulaz bio sa istočne strane nalazila se mljekranica, kuhinja i peć. Na prvom spratu nalazile su se dvije sobe i prostorija za dnevni boravak dok su se na spratu nalazili salon i tri sobe. 

Početkom oktobra 1898. godine u neposrednoj blizini novograđene crkve Sv. Vasilija Ostroškog otpočele su pripreme za izgradnju novog dvorca. Samo zidanje ovog dvorca povjereno je preduzimačima Tripku Bjeliću i Spasoju Pavloviću a sve po projektu inžinjera Josipa Sladea. Knjaz Nikola je odlučio da novi dvor gradi pored njegove zadužbine, umjesto na rubu južnog trga, prema Mrkošnici, kako je to bio predvidio inžinjer Slade u svom regulacionom planu. Za mjesto gdje je sagarađen današnji dvor privukla ga je i obližnja Trebjesa, njegov zabran, na čijim obrnocima je izgrađena bistjerna iz koje je dovedena voda u dvor. 

Sam ugovor o izgradnji dvorca zaključen je 21.01.1899. godine i njim je bila precizirana debljina zidova, dimenzije prozora (ukupno 74), vrata i dr. Prilikom gradnje zidova preduzimači su bili obavezni „graditi komine odžaklije i rupe za nužnike, banje itd. Sve do vrha zida i đe im god obilježi inžinjer i pri građenju rečene komine lijepo kartati i osigurati grede koje blizu njih na zid počivaju“.

Svi radovi na dvorcu morali su biti okončani do Vidovdana 1899. godine tj. 15. juna 1899. godine za šta su preduzimači garantovali svojim imanjem. Istog dana kada je potpisan ugovor o gradnji dvorca preduzimači Bijelić i Pavlović potpisali su ugovor „oko građenja lica dvora, koji je na kolonadama“, tj. 22 „volta sa prinadležnim stupčevima“ četvorougaonog oblika, širine 40 i debljine 60 cm. 

Kao i dvor i stubovi su morali biti od „zdravog kamena na vrste sa po dva kamena svaka prevežujući jedna vrsta drugu i po sredini bar jedna vrsta mora bit od samo jednog kamena“. Radi poštovanja predviđenog roka izgradnje zastupnik dvora Martinović je tokom januara 1899. godine sa lokalnim preduzetnicima zaključio ugovore za izradu ili isporuku svog potrebnog građevinskog materijala. Izrada ukupno 96 vrata i kasa za njih povjerene su Iliji Katinskom i Vuksanu Pantoviću. 

Sa preduzimačem Tomom Bogdanovićem (19.01.1899. godine) zaključena su dva ugovora. Prvi se odnosio na izradu 74 „telera“ („unutarnja od prozora 1.25×2.50 m od jelovine s tim da „kompas od prozora bude u jedan komat i na đirandele), postavljanje „gvožđurije na prozore“ i postavljanje stakala. Nakon postavljanja sve kase, „teleri kao i tavolete koje je dužan izraditi“ morali su biti ofarbani u „tri ruke“. Drugi ugovor se odnosio na izradu „podova koliko ih god bude“. Kako su ugovoreni radovi završeni u predviđenom roku, 30. novembra 1899. godine sa preduzimačem Tomom Geričićem ugovorena je izgradnja „skala izvanjih do ulaska, velike skale u avliji i dvoje malih skala“.

Početkom aprila 1900. godine sa cetinjskim zanatlijom Mateom Španjolom zaključen je ugovor za izradu i postavljanje kovanih ograda na balkonu, glavnim i sporednim stepeništima, šest krovnih prozora, komina, dva depozita za vodu, cijevi za četiri „nužnika“ i sve brave.

Pored mermernog grba na glavnoj fasadi dvorca koji je rad kamenoresca Josifa Mastrođakoma, Italijana iz Mola, koji je radio na Sabornoj crkvi, glavne poslove na uređenju enterijera obavili su strani majstori – „pitur“ Franc Sibrini i „tapacijeri“ Debenco i Lorenco.

Završni radovi na uređenju dvorca okončani su 14. avgusta 1900. godine. Tog dana, u prisustvu vladarskog para, brojnih visokih zvanica i stanovnika Nikšića, crnogorski mitropolit „predvođen Nj. V. Gospodarem i za njima sveštenici, pojući „Spasi Gospodi“, pa svi prisutni, obišao i blasoslovio sve prostorije“. Istog dana došli su u Nikšić knjaz Danilo i knjaginja Milica, knjaz Franc i knjaginja Ana Batenberg i knjaginjica Ksenija sa pratnjom. Kako je ovo prvi put da dolazi knjaginja Milica, Nikšić je priredio svečan doček mladoj prestolonasljednici. 

“Knjaz Mirko na čelu nikšićkih konjanika, kojima se pridružio vojvoda Sočica sa pivskim konjanicima, izašli su na susret do Carevog mosta, a pred dvorom stala je jedna počasna četa narodne vojske sa zastavama s jedne strane, s druge strane veliki broj Nikšićanki u svečanom ruhu sa djevojčicama, koje su imale po kitu cvijeća u rukama, dočim je na unaokolo sve prostrane dvorske pjace stajao ostali narod. Njezino veličanstvo je dočekano je sa gruvanjem topova sa grada, brujanjem zvona i oduševljenim klicanjem „živjela“ a djevojčice su put ispred knjaginje Milice koja je imala 14 godina posule cvijećem. Kad su njihova veličanstva izašla na balkon gornjeg sparata, oduševljeni narod, što je stojao unaokolo, zatalasao se u Dvoru preko one prostrane pjace, kličući „živjeli“ i mašući kapama u vis, da je bilo divno pogledati to narodno tako elementarno oduševljenje“. (Glas Crnogorca 1900, br. 33 od 19. avgusta).

Dva dana kasnije otpočelo je osvećenje crkve Svetog Vasilija Ostroškog.

Autor: Boško Roganović