Nikšićanin Nenad Todorović piše poeziju inispirisan stvaralaštvom Miladina Šobića

„Album „Ožiljak“ snimljen u tadašnjem Diskotonu na kaseti dobio sam na poklon od prijateljice Marije Božić, koju sam upoznao istraživajući rad Šobića“, nastavlja  devetnaestogodišnji Nenad i dodaje da je tokom svoje kolekcinoarske misije posebno srećan bio kada je nabavio starije „Long play“ ploče. 
„Potpuno originalan zvuk, pucketanje,bez ikakvih kompijuterskih primjesa. Imam dva albuma “Umjesto gluposti” i “Ožiljak” koji su takođe snimljeni u tada popularnom ” Diskoton-u“, kaže Nenad. 
Imao je kaže i sreću da se upozna sa Šobićem. Postali su prijatelji što je je još više ispunilo njegovu ljubav prema muzčkom stvarlašt vu velikana rokenrola iz Nikšića.
„On je nešto posebno. Pjesme našeg Mila bude neiscrpnu kreaciju, a pune su života, i dobrog duha. Sa njim sam se upoznao prije nekih 5 godina. Danas smo prijatelji, često se sretnemo i družimo, ali naše prijateljstvo ostaje samo za nas. To je Miladinova želja“, ističe Nenad. 

Za Šobićeve pjesme kaže da su nešto vanvremensko, pune svakodnevnog života, ljubavi, studenskih dana.
” I uvijek požalim kad moram nekud dalje od malog studenskog bratstva,al nikad ne odem a da im ne upišem desetku iz drugarstva… A noćas me more pita, baš na istom žalu tom, u zagrljaju mjesto s kišom, zašto ne dođoh sa njom … A nije znala da sam pjesnik i da može u stihove moje.. „ podsjeća Nenad na neke od stihova. 
A šta zapravo misli o Šobiću, njegovom stvaralaštvu i povlačenju iz svijeta muzike možda najbolje govori člinjenica da je od naziva svih njegovih pjesama i sam napravio svojevrsnu pjesmu posvećenu velikom umjetniku. 

I kad jednom sretnem tu Mariju, reći ću joj za Miladina, koji čeka “Na magistrali s kišobranom”. Umjesto gluposti mogao je pričati nekom kako “Prolazi život”, ali mu ipak poklanjamo “Desetku iz drugarstva”. Pričaše o nekoj prošloj ljubavi, kako je to “Opet krivi tip”. I dok “Ko vižljastu munju držiš četku dugu,” “A vrijeme ide dalje, pričaše o tome kako je nekad nekom bio “Novembar”, ali i taj neko njemu “Hram ljubavi”. Proveo je život “Od druga do druga”, žureći često na “Prvi jutarnji voz”. Započne priču o šlagu i toploj čokoladi, i pomenu “Sutomore”. Čekajući voz, opisivao je “Željezničke tuge”. U tome, začu se gitara, dug ton. Reče kratko “To sam ja”.”Izvini što te volim” otpjevao je prvoj ljubavi, a kad “Prođoh gradom”, izlizah “Đon”, reče mi. Na kraju duge priče “Zazvoni zvono”, začu se “Pjesma za kraj”. Reče da se borim “Protiv svakog zla”, da zavolim nekog ko on. Ašik Ajšu”, reče da “Od majmuna mi nijesmo”, okrenu se i pođe niz ulicu “Svetozara Markovića 39”.