Nikšićanin u Koprivnici: Pravoslavac koji je podigao katoličku crkvu i pobratimio dva grada

Radovan je u Nikšiću završio osnovnu i srednju školu, a onda je pošao da igra fudbal u Borac iz Banja Luke gdje je ubrzo počeo i da studira razrednu nastavu. Kako kaže, bilo je to lijepo vrijeme, kada je upoznao puno prijatelja iz dijela Hrvatske gdje sada živi, a koji su na neki način krivi što se tu i zadržao punih 35 godina.

„Kad smo bili apsolventi jedna prijateljica nam je saopštila kako postoji puno slobodnih mjesta za učitelje u okolini Bjelovara. Meni se svidjela ideja da radim, prihavtio sam, pošao, radio kratko tamo, a onda prešao ovdje u Bakovčicu gdje sam se oženio, zasnovao porodicu i gdje živim i radim kao učitelj u područnom odjeljenju OŠ „Braća Radić“, punih 35 godina“, kaže Radovan.  

Svoj dolazak, u tada nerazvijenu i pustu Bakovčicu, naziva sudbonosnim. Za Hrvate koji su o crnogorskoj ljenosti slušali u pričama, Radovan je bio na djelu atipično preduzimljiv, energičan, čovjek od akcije, pa nije ni čudo što je praktično odmah po dolasku izabran za predsjednika mjesne zajednice, prvo u onom socijalističkom uređenju, a zatim i u demokratski uređenom sistemu.

„Bez obzira što sam u to teško vrijeme bio Crnogorac, jeidni u ovom mjestu koje ima oko 350 stanovnika, ljudi su me jednostavno prisilili, da tako kažem, da se kandidujem za predsjednika mjesne zajednice. Nastupao sam kao nestranački kandidat i pobjeđivao uvijek na tajnom glasanju, pa sam u hrvatskim okvirima i rekorder. Sad mi ističe peti mandat za redom kao predsjedniku mjesne zajednice, s tim što moram istaći da sam u tome uspijevao četiri puta kao nezavisni kandidat, a posljednji mandat sam ostvario kao član SDP-a“, priča Radovan i objašnjava nam otkud toliko povjerenje Hrvata u jednog Crnogorca.

„Mjesto, osim struje, ništa nije imalo. Ovdje sam prvo uveo telefon, zatim plin, vodu, kompletnu kanalizacionu mrežu, a dosad sam riješio asfaltiranje oko 75 odsto ulica. Godinama sam uređivao školski vrt, koji je dva puta proglašavan najljepšim u Hrvatskoj, a  moram se pohvaliti da su školu dosad posjetili ambasadori iz 61 zemlje i 17 konzula, a to je možda i za Ginisovu knjigu rekorda“, priča kroz osmjeh Radovan.

No, tu nije kraj, takoreći, podvizima ovog rođenog Nikšićanina kojem su Hrvati ukazali poštovanje i prilikom gradnje mjesne crkve.

„Milsim da sam jedinstven primjer u svijetu. Ja sam Crnogorac, pravoslavac, pritom učitelj, jedini u istoriji Hrvatske koji je izgradio katoličku crkvu. Biskup varaždinski, monsinjor Marko Cule, me je tada pitao da li prihvatam da budem predsjednik odbora za gradnju crkve i da gradim. Moram reći da u Hrvatskoj uvijek ta čast pripadne nekim jačim igračima, a biskup je tada postavio uslov da se crkva može graditi samo ako ja prihvatim da budem na čelu te priče. Tako je i bilo, i ponosan sam na to“, jasan je Radovan .

Kako kaže, ima dvije domovine, jedna je Crna Gora i Nikšić gdje je manji dio života proveo, a druga je Hrvatska i Koprivnica, gradić od oko 35.000 stanovnika, dom čuvene “Podravke”, gdje je već 35 godina.  

Upravo vođen takvim osjećanjima, zahvaljujući baš Radovanu, dva grada nedavno su proslavilia deceniju pobratimstva koje se održava ponajviše zahvaljujući baš njemu i Društvu Crnogoraca i prijatelja Crne Gore i grada Koprivnice, čiji je predsjednik.

„Naša je misija je bila da povežemo Koprivnicu sa Crnom Gorom i zaista sam ponosan što su tada tu inicijativu prihvatili tadašnji gradonačelnik Zvonimir Mršić i gradsko vijeće. Jako mi je bilo drago kad sam u Nikšiću uspio naći sagovornike, prije svega u osobi koja se zove Mladen Perišić. On je u tom dijelu najzaslužniji, kao i tadašnja predsjednica skupštine Bojka Đukanović. Sjećam se da su ovdje došli sa zebnjom i strahom, a otišli su pjevajući. Kad su vidjeli kako meni ljudi na koprivničkom trgu prilaze i pozdravljaju me tada su shavtili da su Crnogorci ovdje poštovani. Možda je i zasluga u tome i moja“, objašnjava on.

Radovan naglašava kako se tokom decenije pobratimstva uvijek trudio da se gradovi pobratimi ne sjete jedan drugog samo za dan opštine.

„Tako su slikari iz Koprivnice i poklonili puno slika Nikšiću, ostavili su čak 45 slika, a imali smo i dvije izložbe slikara iz Nikšića ovdje. Potom, ovdje već šest godina dolazi šokla „Milija Nikčević“, na kviz „Europa moja domovina“ koji okuplja učenike iz nekoliko zemalja regiona i Evrope”, kaže Radovan.

Priznaje da  mu Nikšić puno nedostaje. Kako kaže, kao mladiću manje, sad sve više osjeća nostalgiju. Ističe i da prati dešavanja u gradu  i ono što ga posebno veseli je to što se Nikšić posljednjih par godina snažno razvija .

„Tu mislim prije svega na asfaltiranje ulica, na druge velike projekte iz oblasti ekologije. Raduje me da je Nikšić krenuo snažno naprijed, jer je dvadesetak godina bio zapušten, sjećam se rupa na ulicama u centru grada. Mnogo mi je žao bilo hotela Onogošt, ali čuo sam da se eto i to vraća“, kaže na kraju razgovora Radovan.

On je i 2012. godine dobio  nagradu „Ivan Filipović” – najveće državno učiteljsko priznanje.