Od Anderve i Vujičine kafane do Vrhovnog suda

U nikšićke kafane su dolazili i važni i nevažni. Dolazili su učeni i oni sa životnom školom. A i bekrije, meraklije, boemi, umjetnici, sportisti, ali i odmjereni ljubitelji kafanskog stola. Koliko tajni i života kriju nikšićke kafane teško je svjedočiti, ali mnoge tajne i anegdote o njihovom nastanku, posebno u periodu između dva rata i nakon Drugog svjetskog rata, otkriva hroničar grada Maksim Vujačić u knjizi „Stare nikšićke kafane i hoteli“.

Kafanski život počeo još od Anderve

Prema podacima do kojih je došao Vujačić, kafanski život u nikšićkom kraju postojao je još od Anderve u IV ili III vijeku prije nove ere. U turskom Onogoštu krčma se zvala han, a često ih je obilazio i Petar I Petrović, kao i Sima Milutinović Sarajlija, Ljuba Nenadović, Laza Kostić, pa knjaz Danilo i kralj Nikola, Novica Cerović i Lazar Sočica. Oslobođenjem od Turaka 1877. godine u Nikšiću počinju da se otvaraju radnje i kafane. Od 1881. godine pa do 1891. godine izdate su dozvole za 179 kafana. U Nikšić su tih godina, kako se prisjećao Marko Kavaja, iz svijeta dolazili svirači u poznatu Vujičinu kafanu. Bili su to izuzetni događaji za varoš, kada bi se nerijetko dešavalo da neko od posjetilaca kafane i bankrotira lumpujući sa sviračima.

Pijanci su morali da sade lipe po gradskim ulicama

 Nikšić je 1906. godine imao 61 kafanu. Kako je objavio „Glas Crnogorca“, među onima koji su registrovali firme su i 53 vlasnika kafana, gostionica, prenoćišta i depozita pića, kao i vlasnici hotela „ Nikšić“ i „Amerika“. Kafane nijesu mogle raditi ako nije bilo gostiju. Među stalnim gostima bilo je i onih koji su znali i previše da popiju. Vujačić u svojoj knjizi bilježi neobičnu odluku vojvode Šaka Petrovića, koji je devedesetih godina devetnaestog vijeka bio guverner Nikšića. 

„Da bi se što više zelenila našlo na gradskim ulicama vojvoda je naredio da mu se privedu sva ona lica koja suviše piju i stvaraju po kafanama izgrede, a takvih nije bilo malo, jer je kafana bila jedino sastajalište i razonoda onog doba. Takva lica, morala su za kaznu zasaditi po dvije mladice lipe ili brijesta u nekoj od varoških ulica, na mjestu koje mu se odredi. „Osuđenik“ je morao lično da ide u Buduš, da iskopa dvije sadnice koje odgovaraju namjeni, zatim da iskopa propisane rupe i da drveće zasadi. I ne samo to – morao je redovno da ih zaliva, pazi i njeguje sve dok se potpuno ne prime. Zahvaljujući takvim „presudama“ vojvode Šaka, Nikšić je bio poznat po zelenilu“.

Pio sam sa gospodarem

 Zbog velikog broja kafana početkom prošlog vijeka bilo je i onih koje nijesu imale veliki broj gostiju. Jedna od njih bila je i kafana Nikole Perovića. Ostajući tako sam sa fotografijom crnogorskog vladara obješenom iznad šanka, Perović bi nasipao dvije čaše rakije, jednu za sebe, drugu za vladara i ispijao ih uz „Uzdravlje gospodaru“.  Navika Perovića pročula se i do vladike koji ga nakon kraćeg razgovora časti „napoleonima“ kako bi i on, kad već tolike godine piju zajedno, platio koju turu pića.

Nikšićki hoteli

Balkanski i Prvi svjetski rat prekinuli su dotadašnji intenzivni razvoj grada koji se nastavio u periodu između dva rata. Od četiri hotela koja su u Nikšiću radila prije Drugog svjetskog rata, tri su se nalazila u današnjoj Karađorđevoj, a jedan u Njegoševoj ulici. Hoteli su bili mjesta za okupljanje gradske elite, intelektualaca i bogatih trgovaca. Prvi nikšićki hoteli bili su prepoznatljivi po čistoći, redu i prijatnoj atmosferi. Vujačić piše da je hotel „ Amerika“ imao restoran i 15 soba. 

„Zanimljivo je da je broj 13 bio preskočen. Sobe sa brojem 1 i 6 imale su balkone i bile su namjenjene posebnim gostima“. Nakon Prvog svjetskog rata hotel je modernizovan, da bi nakon Drugog svjetskog rata bio restauriran i otvoren kao prvi hotel u oslobođenom Nikšiću pod novim imenom „Javorak“. Od gostionice iz 1903. godine nastaje hotel „ Nikšić“ čiji su vlasnici bili braća Makrid. Hotel je porušen u bombardovanju savezničkih aviona 1944. godine. Za vrijeme okupacije u Drugom svjetskom ratu nikšićki hoteli oduzeti su vlasnicima i pretvoreni u menze za ofcire. Italijani su do kapitulacije u hotelu „ Nikšić“ držali restoran u kojem je radio Luj Davičo, muzičar iz Beograda, koji je zbog ubistva nekoliko okupatorskih oficira mučen i strjeljan. Najveći predratni hotel bio je hotel „Evropa“ Mitra Nikovića. Hotel je imao veliku baštu, a u njemu su odsjedali ugledni gosti iz inostranstva. U Evropi su organizovani maskenbali, priredbe, svirana je češka muzika, a hotelski fijaker je goste dovozio iz Dubrovnika i Trebinja. Kada ga je zatvorio, Niković je zgradu prodao sreskom načelstvu, a policija je magacinski prostor pretvorila u zatvor.

„U godinama Drugog svjetskog rata zdanje hotela „ Evropa“ pretvoreno je u komandu karabinjera, a bivši policijski zatvor preuzeli su Italijani i četnici. U ovoj tamnici, o čemu i danas svjedoči spomen ploča, zatvarani su i mučeni mnogi partizani i antifašisti. 1941. godine u njemu je na brutalan način ubijen član Mjesnog komiteta KPJ Nikšić Vojislav Deretić. Bjekstvo iz tog zatvora uspjelo je petorici partizana osuđenih na smrt, kao i grupi 39 zarobljenih partizana i ilegalaca 1944. godine“.  

Kratko vrijeme radio je i hotel „Bristol“. Nijedan od predratnih nikšićkih hotela nije radio duže od nekolike godine.

Pila se šljiva i kruškovac

U godinama između dva svjetska rata gotovo da nije bilo kuće na centralnom gradskom trgu i okolnim ulicama u kojoj nije bila kafana.  

„Nikšićani su u to vrijeme u kafanama pili „šljivu“ iz čokanja, a žene liker „kruškovac“, gazirane krahere, oranžade i sok od maline razblažen hladnom vidrovanskom vodom, dok je vino malo ko tražio. Piće je u lokale dovoženo u velikim drvenim buradima i u njima ljeti hlađeno snijegom i ledom dopremljenim na konjima sa Vojnika. Tovar je bio umotan u prekrivačeod sukna. Kasnije je led za kafedžije proizvodila Pivara Trebjesa“.

U to vrijeme zbog velike konkurencije zarada vlasnika kafana bila je mala. Kafedžije su svakodnevno posjećivale jedni druge, a nerjetko i priskakale u pomoć kada zatreba dinar.

„Veso Seferović koji je ponekad u kafani imao smao jednu flašu pića, u nedostatku drva za loženje u furunu bi stavljao upaljenu sveću, kako bi gosti imali utisak da se kafana grije“.

Kafane bile i klubske prostorije fudbalera

Prije Drugog svjetskog rata fudbalski klubovi nijesu imali prostorije. Navijači i fudbaleri okupljali su se u nikšićkim kafanama, a u njima su držali i sporstku opremu, ugovarali utakmice, održavali godišnje skupštine. Na drugoj strani kafane su bile i biblioteke. U kafani Peka Pejaka bila je Radnička čitaonica, koja je važila za gradsku biblioteku, a u kojoj se mogla naći beletristika, naučne knjige, kao i napredni listovi i časopisi. Nažalost čitaonica nije mnogo radila jer je policija zatvorila i zapalila knjižni fond.

Prvi hotel A kategorije u Crnoj Gori

Hotel „Onogošt“ počinje sa radom 1955. godine, tada jedini hotel A kategorije u Crnoj Gori. Njegova gradnja trajala je nekoliko godina. Vujačić piše da se radilo u tri smijene kako bi hotel bio završen u dogovorenom roku, a temperature su bile i do 10 stepeni ispod nule.

„Otvaranjem hotela „ Onogošt“ stvoren je značajan embrion ugostiteljstva, integraciono jezgro i razvojna snaga iz koje će se razviti preduzeće „Onogošt“, koje će 1983. godine imati 1100 radnika zaposlenih u oko 50 ugostiteljskih objekata“.

Kafana boema-umjetnika

Kafana koja je bila najposjećenija među nikšićkim boemima bila je na željezničkoj stanici. Kafanu je tada otvorio „Onogošt“, a radila je „od jutra do sjutra“.

„Kafana na željezničkoj stanici radila je non-stop, a u to vrijeme postojao je u gradu jedan poseban soj kafanskih ljudi i noćobdija. Ponoć je tim hodočasnicima označavala početak nekog drugog života. Mnogo kasnije Boro Drašković snimiće u njoj svoj čuveni film „Horoskop“, a Živko Nikolić djelimično „Beštije“. Čest gost kafane na Željeznici bio je pjesnik Vito Nikolić, kao i brojni  nikšićki boemi koji će kasnije postati značajna imena crnogorske umjetnosti i kulture”.

Najveše se pilo u Nikšiću

Iako su bile od kultnog i posebnog značaja za Nikšić i Nikšićane, kafane su bile i uzroci nemilih dešavanja.  Godine 1961. grad je imao 20.166 stanovnika, a od ukupnog broja predmeta u Okružnom sudu  polovina su bile brakorazvodne parnice. Kafanski život Nikšićana bio je jedan od glavnih razloga za veliki broj bračnih razmirica. Sedamdesete godine prošlog vijeka donijele su prosperitet. U Nikšiću se osjetno bolje živjelo, a Nikšićani su imali najveći prosječni lični dohodak u Crnoj Gori, ali i najveći broj kafana.

„Grad pod Trebjesom 1970. godine bio je prvi u Republici po prometu piva, dostignut je i jubilarni milion i 180 hiljada popijenih litara alkoholnog pića. Poslije piva najviše se pila rakija oko 71 hiljadu litara, zatim vina 61 hiljadu, do vinjaka i ostalih žestokih pića. Mjesečno u prosjeku 140 hiljada litara, bez ubrajanja  tzv „brlje“ privatnih proizvođača“.

Kako bi se  izborili sa alkoholizmom tadašnje rukovodstvo opštine je pokušavalo da nađe rješenje. Međutim, bezuspješno, čemu svjedoči i izjava predsjednika opštinskog saveza za borbu protiv alkoholizma Rajka Božovića na pitanje novinara koje rezultate očekuje u novembru mjesecu borbe protiv alkoholizma.

„Očekuju se rezultati, ali u ispijanju alkohola, jer Nikšićani su izgleda shvatili borbu protiv alkoholizma da što više unište ispijanjem, pa će ga onda biti manje, a time njihov doprinos ovoj akciji veći“.

Zabranjeno točenje alkohola

Nijesu mnogo doprinijele ni odluke da se ugostiteljskim objektima zabrani točenje alkohola do devet sati. I pored zabrane, najvjerniji čašici pronašli su svoju kutak za rakiju pred tek izgrađenom gradskom kapelom koja je otvarala već u šest sati ujutro.

„I pošto bi se dužnim pijetetom poklonili pokojniku i ožalošćenoj porodici izjavili saučešće, oni bi cijeli dan tu besplatno ispijali „ostatku na zdravlje“. Predsjednik opštine zabranio je služenje pića pred kapelom pa su se nesvrstani vratili svom lokalu pod vedrim nebom u gradskom parku i u njihovu dnevnu spavaonu na platou oko Saborne crkve“.

Nakon tromjesečne borbe Vrhovni sud je ukinuo odluku nikšićkih vlasti kao neustavnu.

Nikšićani piju najviše alkohola u Jugoslaviji

Iako po riječima Vujačića odlaskom ekipe „nesvrstanih“ nestaju i prave nikšićke kafane, novije generacije Nikšićana nastavile su davno započeti „trend“ u ispijanju alkohola. U knjizi Vujačić bilježi da je već 1984. godine objavljen podatak da se u Nikšiću po glavi stanovnika pije najviše akohola u Jugoslaviji, kao i da se za godinu u Nikšiću popije više nego u cijeloj Makedoniji.

„Pravih kafana odavno nema, ne samo u Nikšiću. Stare nikšićke kafane imale su dušu. Autentični gradski duh nestao je kada su nestale kultne kafane. Te svojevrsne institucije Zuho Džumhur je definisao kao „perionice duša. Srce i jezik i uho jednog grada“. Legendarni nikšićki ugostitelji i njihovi lokali, kao duhovi u snovima pohode još samo nekadašnje njihove goste. U Trebješkoj kafani se pazarnim danom  50. i 60. godina prošlog vijeka horski pjevalo „Najljepši su naši dani provedeni u kafani“ a slavni  pjesnik Vito Nikolić je u godinama socijalitičkog samoupravljanja u kafani kod Trunta za kafanskim stolom smislio slogan „Fabrike radnicima, kafane pijancima“, zaključio je Vujačić.  

Nikšićke kafane zamijenili su moderni lokali i kafići koji su i dan danas omiljena mjesta brojnih Nikšićana. Karađorđeva ulica i dalje je poznata po kafanama u svakoj kući. Ipak, nova vremena donijela su i neke nove poglede na svijet, život, kulturu i umjetnost, što je uticalo i da kult nikšićke kafane ostane samo u sjećanju onih koji su u njima nekada nazdravljali.