Otac donirao bubreg sinu, a sestra bratu

Od šest, četiri člana porodice Janjušević, koja živi na Oštrovcu nadomak Nikšića, ima po jedan bubreg. Otac, ćerka i dva sina.

Božidar i Vladan zbog iznenadnih bolesti, ostali su bez bubrega, a sestra Vera i otac Mirko spasili su živote bratu odnosno sinu.

Božidar Janjušević imao  je 25 godina kada mu je otkrivena bolest bubrega. Nije se osjećao dobro. Imao je stalno povišen pritisak i nakon detaljnih analiza potvrđena je bolest.

Majka je trebalo da mu donira bubreg, ali nakon njene operacije štitne žlijezde, nalazi su se pogoršali i transplatacija nije mogla da se uradi.

„Od 2010. pa sve do juna 2013 godine on je bio na dijalizi“, priča Vera.

Sestra mu donirala bubreg

Činjenica da majka ne može da pomogne sinu i da je dijaliza neminovna Janjuševiće je u potpunosti porazila.

Vera kaže da je to bio jedna od najtežih perioda njenog života.

„Dijalize je teško podnosio. Bilo je dana da ne može da ustane. Ja to više nijesam mogla da ga gledam takvog. Otišla sam u bolnicu bez ičijeg znanja i uradila nalaze. Sreći nije bilo kraja kada sam shvatila da sam ista krvna grupa kao i brat. Tada sam odlučila da mu dam bubreg“, kaže Vera.  

Kada je bratu saopštila odluku, bio je iznenađen i nije htio da prihvati.

„Jedva sam ga ubijedila da ja to zaista želim, da me nije strah, da to mogu da podnesem samo da on bude dobro“, sa suzama priča Vera.

Nakon pripreme za operaciju, uzimanja brojnih nalaza, ispunjavanja papirologije krenulo se u prosces transplatacije. Zahvat je rađen u Kliničkom centru Crne Gore u Podgorici sa timom stručnjaka iz Zagreba.

Vera je bila najmlađi donator organa u Crnoj Gori.

„Nikakav strah nijesam imala, čak ni tremu. Važno mi je samo bilo da bratu bude dobro. Nakon operacije osjećala sam se zaista loše. Proces oporavka je bio bolan, ali sve je to brzo prošlo. Najvažnije je bilo da je bubreg odgovarao, da je odmah počeo da funkcioniše u Božovom organizmu. To je bila sreća koju ne umijem da opišem“, kaže Vera.

O procesu transplatacijei o svemu što se desilo Vera ne voli mnogo da priča i, kako kaže, to je dio života koji želi da zaboravi.

„Nije mi lako da pričam o tome, a i nema šta puno pričati. Šta je bilo bilo je. Idemo dalje. Ja sam dobro, Božo je dobro, radi, pije redovnu terapiju i sve je kako treba“, kaže Vera što potvrđuje i njen osmijeh. 

Drugog brata spasio otac

Mir i bezbrižnost u kući Janjuševića na žalost nije mnogo trajala.

Nakon nepune dvije godine Verinom drugom bratu i to blizancu Vladanu nakon bezazlene prehlade i pogrešnog liječenja od upale pluća doktori otkrivaju bolest bubrega.

Hitni nalazi pokazali su visok nivo kreatina i ponovo nastaje drama.

Otac Mirko kaže da je to bio grom iz vedra neba.

„Bili smo šokirani. Kako opet da se ponovi ista stvar kod drugog sina. Mlad momak, zdrav, prav iz čista mira da se tako razboli. Bili smo van sebe. Ponovo dijalize, ponovo neizvjesnost, stres, briga “, sjeća se Mirko.

Od oktobra do kraja marta prošle godine Vladan ide na dijalize koje je teško podnosio.

U svoj nesreći Janjuševićima se opet nasmiješila sreća.

Ovoga puta red je bio na oca da spasi sinu život.

„Nalazi su bili dobri, poklopilo se sve jedan kroz jedan. Odrađene su sve neophodne pretrage i procedure i transplatacija je urađena u martu ove godine. Na sreću sve je prošlo kako treba“, ponosno kaže Mirko.

Proces oporavka za Vladana je bio lak.

Mladost čini da sve rane brže zacjele.

„Znao sam da će se naći rješenje i da moji najmiliji neće dozvoliti da se mučim na dijalizama. Operacija je prošla dobro. Ja sam se odmah osjećao bolje. Oporavak je kratko trajao. Sve je prošlo kako treba. Sada se osjećam dobro. Pijem redovnu terapiju i živim kao i svi drugi ljudi“, kaže Vladan. 

Složna porodica sve pobjeđuje

Oporavak nakon transplatacije za oca Mirka bio je teži.

Godine su morale učiniti svoje.

„Ja ima 66 godina i u tim godinama nije lako oporaviti se od takvog zahvata. Ali nijesam ni pomišljao na sebe. Kada sam oči otvorio prvo pitanje je bilo, kako mi je sin i da li je njegov organizam prihvatio bubreg. Drugo mi ništa nije bilo važno. Kada sam čuo da je sve u redu, onda sam mogao da odahnem iako sam imao jake bolove. Imao sma osjećaj kao da je neko odnio pola mene. Vremenom je i taj osjećaj prošao i sada se osjećam dosta dobro“, zaključuje razgovor šezdesetšestogodišnji Mirko.  

Iako su izašli kao pobjendici iz najtežih životnih borbi, Janjuševići sada sa više strepnje misle na budućnost.

Verina, Božova i Vladanova majka  od suza ne može da se odbrani, a sa blagim osmijehom uliva nadu svojoj djeci.

Nadu da će neko od predstavnika nadležnih državnih institucija znati da prepozna sve ono kroz šta su prošli i da će imati saosjećajnosti pa da pomognu da se Vladan i Vera zaposle i da uz malo podrške države  osiguraju mirniju budućnost.  

Janjuševići vjeruju i da će sve što im se desilo biti poruka svima da samo porodica kada je složna i požrtvovana može da uspije i da pobijedi sve životne nedaće.