Popović: Crna Gora je neobjašnjivo divno parče svijeta, sa jednako neobjašnjivim naravima

Kako te nakon svih ovih godina ljudi više prepoznaju, kao profiličara, ili književnika?

MP: Mislim da je simbioza odavno uspostavljena… Neki kažu “čitam knjigu onog profiličara”, dok drugi smatraju da slušaju profiličara kojem je drag besjednički manir. Šta god prvo smjestili ispred imena – nema zabune, ili ljutnje. Ono sam kako su me spoznali. Ljepota prisustva u nečijim mislima ne zahtijeva ličnu kartu, već stazu koja nas je spojila.

Šta tebi više prija?

Ne znam. Drago mi je što moja prvorodna struka zbog toga ne trpi – međunarodni odnosi su platforma koja je sve omogućila. Kad počnete da unosite iz svijeta u svoje dvorište ono najbolje što vani postoji, shvatite da ste dio procesa koji će jednog dana, nadam se, našem narodu donijeti bolje stvari. Možda mi je to pružilo širinu pogleda i dalo hrabrosti da iz sebe pustim i pisca i profiličara. Volim kada me ranjive duše doživljavaju kao autora – jer su u tekstovima našle nešto što ih na kratko zaštiti… Isto tako kada nekom konkretno, bez mnogo poezije, izmijenite život na bolje – prija mi što vide kredibilitet profiličara. Ime mi zavisi od načina koji me sa nekom osobom svezao.

Da li ti je veću “slavu” donijelo profilisanje ili pero?

Književnost je objedinila u sebi sve što se iz mene rasipalo. Sliljepilo me na hartiji. Možda su zbog toga moja slova umočena u mastilo sa više boja… Možda upravo zbog toga svijet više zna o postojanju jednog škrabala.  Neka ovo bude i prvi put da se ozbiljno zahvaljujem peru i silama koje su nas upoznale.

Da li si i dalje jedini profiličar u Crnoj Gori?

U Crnoj Gori da. Ali ne više u regionu. Postoji skoro iškolovani Sarajlija koji se na sličan način, zbog istovjetnog razloga našao u medijima. Pažnja i interesovanje za primijenjenim profilisanjem kod nas raste i mislim da ovoj struci tek slijedi uzleta.

Šta profiličar mora da posjeduje da bi se bavio tim poslom?

Ne mora da posjeduje ništa. Zvanje će ga tako i tako učiniti vidljivim, ali ne i kvalitetnim. Dočim, ako kani da bude valjan i strukom prepoznat, poželjno je da u sebi ima sve ono što jedan dobar čovjek posjeduje. Vrline i saosjećajnost su ključne. Ali i sofisticiran um precizno naštelovan da u ljudima vidi ono što je pogubno i opasno. Nekad su nesigurnost, strah i nesamouvjerenost dobar pokazatelj da si možda pravi materijal za profiličara. Jer te osobine uglavnom nose oni koji su zbilja posebni. Loše osobe nemaju problema sa autosuperlacijom.

Koliko ti to znanje olakšava komunikaciju sa ljudima, da li zaziru, da li te „iskušavaju“, da li si imao nekih inetersantnih primjera koje bi mogao podijeliti?

Prije neku godinu na ovo pitanje bih ti odgovorio da profilisanje bježi iz dvorišta gdje se “igram sa sa ostalom djecom”. Situacija je danas drugačija. Spontano se dogodila profesionalna deformacija. Senzori se sami uključe,  pa samog sebe zateknem da tokom interakcije sa svijetom lagano “ispunjam” fajlove sa podacima. Mislim da niko ne zazire od komunikacije, a oni što imaju razlog za “bježanjem” uglavnom se ne primiču. Čudno je to kada imaš lupu sa sobom, nekom može djelovati kao ubojito naoružanje.

Od kada je krenula izrada profila za svakog ko je zainteresovan, priča se proširila na najbojli od svih načina, šapat od uva do uva. Tokom ovih dvije-tri godine, od kada je program deskriptivnog profilisanja pokrenut uglavnom sam uživao u kosmosima koje ljudi nose. Obogaćen sam, i gladan još vaših svjetova. Ne bih da izvlačim niti jedan primjer na uvid, ne zato što nisu interesantni, već zbog etičkih nazora struke – prosto nije dozvoljeno. A vjerujte, toliko bi toga moglo da se kaže…

Šta predstavlja intuicija u svijetu profilisanja?

Intuicija je u profilisanju obilježena kao poluzvanična metoda. Nekada, kada sve matrice zakažu, intuitivna poluga se pokaže kao spasonosna formula. Ali, ovdje ne govorimo o predsojećaju koji posjeduje svaki čovjek, već o prekognitivnosti razvijenoj iz radnog iskustva.

Tvoj profil?

Još zvanično neurađen. Samog sebe ne mogu profilisati. A onaj koji je urađen tokom obuka u Beču i Budimpešti nalazi se u rukama starješina Centra. Nije mi dostupan,  a volio bih da vidim šta su vidjeli. Znam da sam ispunio uslove za bavljenje vještinom, i da sam imao potencijala.  Potvrda je uspješno završena obuka i svi dalji nivoi naprednog školovanje. Međutim, one sitne, škakljive stvari nalaze se u nečijim fiokama. 

Da li te je država angažovala u nekim slučajevima?

Crna Gora nije još. Jesu druge zemlje, poput Amerike, Njemačke, Izraela i Rusije. Učestvovao sam u izradi nekoliko psiho-socioloških studija.

Koliko traje saradnja sa “Danom” za koji pišeš kolumne, kako gledaš na taj dio sopstvenog stvaralaštva?

Taj dio je priča o desetogodišnjem prijateljstvu između nas. Kolumne su ubrzo po objavljivanju postale najčitanije u Crnoj Gori, a već od prošle godine smo u samom vrhu čitanosti unutar šireg regiona. „Dan“ mi je pružio mjesto gdje stanujem jednom nedeljno i sa tog prozora recitujem na sav glas. Nekim lijepim spletom okolnosti okupili smo skupa toliko mnogo naroda. Naš način saradnje je dokaz da drugačijost u stvaralaštvu jeste izvodljiva, jeste moguća. Novinarka iz “Balkan mixera” je za beogradsku javnost napisala (citiram) “Podgoričke novine „Dan“ i njihov kolumnista Milisav Popović su pokrenuli lavinu mladih kolumnista”. Ako je to zbilja tako, onda smo učinili veliku stvar.

Neka poruka mladima, kojim putevima da krenu, gdje su im šanse ili kako da ih stvore, koji to profili ljudi uspjevaju u Crnoj Gori ?

Balkan, a u njemu i Crna Gora, jeste neobjašnjivo divno parče svijeta, sa nažalost, jednako neobjašnjivim naravima. Pojeli smo toliko mekih i raskošnih umova. Oteli smo mogućnost suncokretima i zasađivali trnjine. Tako je bilo oduvijek. Nadam se više nikada. Snaga je u dobrom čovjeku, snaga je u dobrim načinima. A kad je neko dobar, postoji razlog u njemu, a to su obično nevjerovatni talenti kadri da promijene stvari.