Reakcije na nasilje: Školama potrebna održiva strategija

Ono što se u posljednje dvije godine upadljivo promijenilo jeste način javnog govora o djeci u sukobu sa zakonom. Miješanje pojmova “vršnjačko nasilje” i krivično djelo stvara pogrešnu sliku o stanju u društvu. Na to je za Portal RTCG upozorila načelnica Stručne službe VDT-a, socijalna radnica i psihoterapeutkinja Dijana Popović-Gavranović.

Nedavni podaci Monstata pokazuju da je u Crnoj Gori, tokom prošle godine prijavljeno 260 maloljetnih učinilaca krivičnih djela. Optuženih maloljetnih učinilaca krivičnih djela bilo je 106, dok je broj pravosnažno osuđenih iznosio 97, od toga 94 dječaka i 3 djevojčice.

Podaci pokazuju da su najčešća krivična djela počinjena protiv imovine, dok je 17 maloljetnika osuđeno za najteža krivična djela.

U odnosu na podatke MONSTAT-a, kretanje kriminaliteta za posljednjih 25 godina kod populacije maloljetnika se kreće od 194 do 348 godišnje u odnosu na broj prijavljenih maloljetnika, kaže Popović-Gavranović.

“U periodu od 2000-2024., to je prosječno 247 prijavljenih maloljetnika. U periodu od 2000 – 2012, prosjek je 258 prijavljenih maloljetnika, a u periodu od 2013 od kada se primjenjuje Zakon o postupanju prema maloljetnicima u krivičnom postupku do 2024., to je u prosjeku 234 maloljetnika”, ističući da na taj način broj prijavljenih maloljetnika nije značajnije izmijenjen.

Ali, ono što se od 2023. godine upadljivo promijenilo, ističe Gavranović-Popović je način javnog govora o djeci u sukobu sa zakonom. U javnom govorenju, upozorila je ona, došlo je do konfuzije u vezi sa upotrebom termina vršnjačko nasilje, odnosno, njegovog nerazlikovanja od termina krivično djelo.

“Vršnjačko nasilje je neprihvatljivo socijalno ponašanje, a ne pravni termin. A kada dijete počini krivično djelo propisano Krivičnim zakonikom, tu se već radi o sukobu sa zakonom”, istakla je ona.

Neadekvatno izvještavanje o vršnjačkom nasilju u školama, pravi utisak porasta problema, smatra ona.

Kada govorimo o slučaju maloljetnika koji je učinio krivično djelo na štetu drugog maloljetnog lica, došao je u sukob sa zakonom i zbog toga se u krivičnom postupku ne koristi termin “vršnjačko nasilje”.

“Govorimo o kvalifikaciji konkretnog krivičnog djela onako kako to definiše Krivični zakonik Crne Gore, a prema maloljetnicima se ophodimo shodno Zakonu o postupanju prema maloljetnicima u krivičnom postupku Crne Gore”, rekla je Gavranović-Popović.

Načelnica Stručne službe VDT-a, Dijana Popović-Gavranović, za Portal RTCG kaže da u Crnoj Gori još uvijek ne postoji institucija koja bi se bavila sociološkim i kriminološkim istraživanjima, a koja bi mogla kompetentno da odgovori na pitanja kretanja kriminaliteta, njegove etiologije i pratećih trendova.

Bez takvih istraživanja, Popović-Gavranović kaže da se oslanjamo na lična iskustva, koja se razlikuju od osobe do osobe, te na profesionalna i lična uvjerenja. To može dovesti, kako nam je pojasnila, do toga da stavovi šire javnosti utiču na mišljenja stručnjaka, što nosi rizik pogrešnog tumačenja, donošenja zaključaka i reagovanja.

Ona naglašava da je važno napomenuti da broj prijavljenih i procesuiranih slučajeva zavisi i od kvaliteta rada nadležnih institucija, kao i od efikasnosti mehanizama za otkrivanje i prijavljivanje krivičnih djela.

Popović-Gavranović nam je pojasnila da dijete kada učini krivično djelo dolazi pred državno tužilaštvo.

Krivično djelo, kako je rekla, može učiniti na štetu punoljetnog, maloljetenog, pravnog lica, društvene zajednice.

“Značajniji od kazne je odgovarajući psiho-socijalni i pedagoški rad”

Popović-Gavranović pojašnjava da se kod vršnjačkog nasilja radi o namjernim negativnim postupcima koji su dugotrajni, dešavaju se dva-tri puta mjesečno i češće, stalno su usmjereni na istog učenika (uglavnom slabijeg) od strane jednog učenika ili grupe učenika.

Negativni postupci, objašnjava ona, su namjerno, ponavljano zadavanje ili nastojanje da se zada povreda ili neprijatnost drugoj osobi, a najčešće uključuju fizičko, psihičko, nasilje i izolaciju.

Kako kaže, vršnjačko nasilje se dešava na mjestu na kojem boravi veći broj djece, koja se poznaju, dešava u školi ili u blizini škole, u socijalnim ustanovama, klubovima za djecu, sporstkim terenima.

Kada je u pitanju vršnjačko nasilje, značajniji od kazne je, kako ističe Popović-Gavranović, odgovarajući psiho-socijalni i pedagoški rad koji dovodi do toga da dijete koje je pogriješilo uvidi grešku.

“Da želi i ulaže trud da se izvini i popravi svoju grešku pozitivnim činjenjem za žrtvu, da to radi zato što iznutra vjeruje da je to u redu (restitucija), a ne zato što su mu to odrasli nametnuli ili zato što se boji da će biti uhvaćen na djelu i kažnjen ili zato što će neko pomisliti da je dobro učinio pa će ga nagraditi”, rekla je ona.

Istovremen rad sa djetetom koje je žrtva nasilja pomaže da se ono osjeća zaštićeno, dobije izvinjenje i nadoknadu za pretrpljenu štetu, nauči kako da se ubuduće zaštiti i, ako želi, oprosti.

Tako se i ono i dijete koje je počinilo nasilje bolje razumiju, kaže Popović-Gavranović, a mogućnost da se nasilje ponovi postaje manja, kaže ona.

Škole treba da imaju jasnu strategiju reagovanja na nasilje

Socijalna radnica Popović-Gavranović savjetuje škola treba da ima jasnu strategiju kako se reaguje kada dođe do bilo kojeg oblika nasilja, uz prvenstvenu primjenu restitucije, ali i preventivne programe.

Ocjenjujući podatak da su maloljetnici tokom prošle godine najčešće činili krivična djela protiv imovine, ali i da je njih 17 osuđeno za najteža krivična djela Popović-Gavranović kaže da uobičajeno maloljetnici najčešće čine krivična djela koja se odnose na imovinske delikte, koji se najčešće ne planiraju, a nastaju iz želje za dokazivanjem i u potrazi za uzbuđenjem.

Takođe, učestvuju i u krivičnim djelima protiv života i tijela, koja se dešavaju situacijski, najčešće jer maloljetnici, kako ističe, nemaju strpljenja, prebrzo i preburno reaguju.

Ona kaže da su razlozi zbog kojih maloljetnici čine krivična djela različiti.

Objašnjava da maloljetnici često imaju teškoće u odrastanju zbog ličnih osobina, nestabilnih porodičnih odnosa, nedostatka emocionalne povezanosti, nadzora i vremena koje im roditelji i škola posvećuju.

Umjesto toga, upozorava, nove tehnologije i mediji često preuzimaju ulogu odgoja, ali umjesto edukativnog sadržaja, dominira zabava, potrošačka kultura i nasilje, što, smatra ona, stvara iskrivljenu sliku stvarnosti.

Pojašnjava da krivična djela maloljetnika često su impulsivna i nemaju za cilj izgradnju kriminalne karijere – najčešće su rezultat loše procjene, potrebe za dokazivanjem ili radoznalosti.

S druge strane, ističe, odrasli često ne obezbjeđuju zdravo okruženje za odrastanje niti pokazuju dovoljno empatije prema maloljetnim prestupnicima.