RK “Nikšić” obilježava četiri decenije rada: Sjete ih se kad treba spašavati

Stasale su posljednjih decenija generacije vrhunskih sportista i spasilaca u Crnoj Gori, ali malo ko od njih zna da je, prije 40 godina, nikšićka ronilačka priča započeta u Željezari „Boris Kidrič“. Bio je to privredni gigant koji je okupljao sportiste na čijim rezultatima bi danas pozavidjeli mnogi nacionalni savezi, ali do 1980. godine nije imao organizovane ronioce.

OD VESLAČA DO RONIOCA

Budumir Rakojević, danas željezarac-penzioner, svojevremeno najsvestraniji sportista među nekoliko hiljada metalurga, sa zadovoljstvom se prisjeća fudbalskih utakmica, tečajeva Gorske službe spašavanja, planinarskih pohoda… pa i da je krajem 70-ih godina bio čelnik veslačkog kluba u Radničko-sportskom društvu “Čelik”. Najupečatljivije, ipak, ostalo mu je urezano ronilaštvo.

“Osnovni motiv za početak ronilačke priče u gradu podno Trebjese, nažalost, bio je vađenje utopljenika. Čak 90 odsto djelovanja odnosi se na humano i trenažno ronjenje, dok je svega 10 odsto pripalo sportu. Tog ljeta se dogodila velika tragedija. Dvoje djece se utopilo u kanalu podno Budoša, čekali su se dugo ronioci iz Bara… Taj događaj je probudio razmišljanje o osnivanju ronilačkog kluba. Bili smo opremljeniji kao malo koji profesionalni veslački klub u Titovoj Jugoslaviji, imali kajake za mirne vode, za brze vode, olimpijske jednosjede, sandoline, gliser… i baza nam je bila Krupac. Odem, kao predsjednik veslačkog kluba, kod tehničkog direktora Željezare Vojina Đukanovića i Radomana Nikčevića, zaduženog za TO, i predočim im ideju. Vrlo su rado prihvatili osnivanje ronilačkog kluba, a mi odmah dobili podršku i RSCG, čije je sjedište tada bilo u Herceg Novom, koje nam je nabavilo pet kompleta opreme”, priča Rakojević o začecima ronilaštva.

U Meljinama su, prisjeća se, imali selektivni sistematski pregled, on je odabrao 20 svojih kolega.

“Što bi se danas reklo – netransparentno, a među njima bio i jedan koji se nije baš najbolje snalazio u vodi. Komisija je bila vojna, iz Splita, provjeru je prošlo nas 12, a onda smo na Krupcu organizovali prvi 15-dnevni kamp i angažovali dva instruktora iz Bara. Kad smo završili kurs mislili smo da za nas nema tajne u ronilaštvu”, priča Rakojević.

PRVA AKCIJA

Učestvovao je u nekoliko stotina spasilačkih akcija. Naravno, sjeća se prve.

“Bila je kasna jesen, bazen na brdu Žirovnica krio je tijelo utopljenice. To je bila posebna priča. No, nevelik bazen i akcija je brzo završena. Bilo ih je koji su iskakali po pola metra iz vode sa sve flašama. Prvo iskustvo i vatreno krštenje. Već sljedećeg ljeta Željezara nam je kupila kompresor, a to je srce svakog ronilačkog kluba. Nastavili smo roniti na Krupcu”, prisjeća se Rakojević.

Crnogorski ronioci narednih godina okupljali su se na logorovanju u Žanjicama, Rosama, Buljarici, Valdanosu… Tu su se usavršavali i nikšićki ronioci, upoznavali se s novom opremom, saznavali kako mogu napredovati, postati članovi brojnih međunarodnih asocijacija…

“Iskren da budem, teorija nam je do tada bila slabija strana, ali onda je omasovljen kolektiv, došli su ljudi s drugačijim vidicima i naš klub prerasta u RK ,,Nikšić“. Pomagale su taj, da kažem gradski klub, radne organizacije, ali to je više ličilo na „piljarenje“. No, mi smo se usavršavali, sticali nova zvanja i kvalifikacije, shvatali da za svaku dodatnu zvjezdicu treba mnogo više znanja, iskustva, broja sati provedenih pod vodom”, kaže Rakojević.

Otkriva Rakojević da je u ekstremnim sportovima pa i u ronilaštvu ,,3N“ najveći neprijatelj – neznanje, nedisciplina i neopremljenost. Ipak, Nikšićani su striktna pravila beskompromisno poštovali, što potvrđuje i činjenica da za četri decenije njihovog bespoštednog rada nikome ni dlaka s glave nije falila, a bili su na podvodnim radilištima mnogo puta, u spasilačkim akcijama…

Uz Rakojevića, među prvima u ronilaštvu su bili Ratko Malović, Radivoje Vuković, Blagota Damjanović, Pero Nikolić, Dragan Miličić, Đoko Kavaja, Dževad Canović… Uslijedile su generacije u kojima su: Drago Gardašević, Veljko Vujanović, Miško Kosić, Mijo Damjanović, Bobo Spaić, Vesko Mijajlović, Željko Vukićević, Dačo Vulević, Nešo Stolica, Dijana Mićunović, Marija Vukićević, Dado Todorović, Tiho Milović, Labudovići Dragan, Dimitrije i Ivan… Nemoguće je nabrojiti sve koji su kroz nikšićko ronilaštvo prošli, pa čak i ako bi se isključili epizodsiti. Nažalost, neki od pionira ronilaštva u Nikšiću odavno nijesu među živima.

NEKAD I SAD

Ronilaštvo tada i danas su potpuno različite aktivnosti. Rakojević, koji je davno stekao međunarodno prepoznato zvanje instruktora ronjenja, kaže da je sada potpuno drugačija tehnika, oprema, od boca do regulatora, da se iskustveno stiglo do mnogih saznanja…

“Nijesmo imali kompezator plovnosti, s čeličnim bocama se tonulo kao đule… Kad smo mi počinjali roniti u knjizi je pisalo da je brzina izrona 18 metara u sekundi, nijesmo imali današnje instrumente pa smo se koristili tehnikama koje su za savremeno ronilaštvo potpuno pogrešne. Svi smo morali znati dekompresionu tablicu, a danas postoje instrumenti, pa pamte i po stotinu tvojih zarona, opominju te zvučnim i svjetlosnim signalom kad zadovoljiš vrijeme provedeno na određenoj dubini, upozoravaju te na brzinu izrona… Mislim da je to sport koji je doživio najveću ekspanziju”, kaže iskusni Rakojević.

HUMANOST

Zagazio je Rakojević u osmu deceniju, ronjenje je sveo na minimu. Ne žali jer je kaže preronio dosta za 40 godina.

“Obuku u RK ,,Nikšić“ prošlo je na stotine mladih, odvažnih, hrabrih, velikih sportista i humanista. Vodio je dnevnik ronjenja, sjeća se da je imao na logorovanjima po 30-ak, pa nekih godina i više od 40 ljudi željnih da otkriju tajne velikih dubina”, priča Rakojević.

No, negoduje što društvena zajednica značaj ronilaca ne prepoznaje, ronjenje danas niko ne finansira.

“Dobri duh RK “Nikšić” opstaje zahvaljujući grupici entuzijasta. To su divni momci, odvažni i hrabri, humani, različitih profesija, njih 15-ak veže isključivo ljubav prema ronjenju i kompresor. Kad vide našu opremu čujemo „pa, ovome treba pomoći“, ali kad odradiš posao svi te zaborave, ne shvatajući da nova i bolja oprema ne treba roniocu da je drži u ormaru, već da bi ponovo nekome pomogao. ,,Podrazumijeva se“ da opremu sami nabavljamo, a i za skromnu „uniformu“ treba izdvojiti više od hiljadu eura. Vjerovatno je to jedan od razloga što je posljednjih godina sve manje tečajaca u gradu ronilaca”, objašnjava Rakojević.

Krvopije i radoznalci

Nije vodio evidenciju, ali Budumir Rakojević se dobro sjeća svake priče i mogao bi ih, kao glavni akter, ispričati na desetine s najtužnijim krajem. Tražeći utopljenike, ronili su Nikšićani u svim crnogorskim jezerima i rijekama, pa i regionu.

“Iskustvo mi je nametnulo zaključak da, kada se dogodi tragedija, imamo tri grupe ljudi. Prvu čini porodica koja je u nevjerici i ne zna šta je zadesilo. Drugoj pripadaju prijatelji te porodice koji roniocu „krv piju“ u želji da iskoriste i taj momenat kako bi dokazali privrženost unesrećenoj familiji. Treći su radoznalci. Imao sam svakakvih iskustava – neko ni hvala, a neko nikako da ti se oduži”, prenosi Rakojević zapažanja i ističe – da kao humanisti ne očekuju ni jedno ni drugo.

Izvor: pobjeda.me